Odanost vlastitoj domovini ne samo da je u skladu s ljudskim dostojanstvom, već je ključna za težnju prema Nebeskom gradu na način koji je sukladan samom evanđelju.
Ipak, pitanje kako – i u kojoj mjeri – njegovati domoljubne vrijednosti dok se živi katolička vjera i dalje se razvija na dosad neviđene načine. To je prirodno jer katolička vjera nužno usmjerava čovjeka prema vječnom životu – na način na koji to zemaljsko građanstvo ne može. To otvara prostor za raspravu o odnosu Crkve i države, vjerske i građanske dužnosti, zakona i slobode.
Katolička tradicija ima bogatu povijest promišljanja tih pitanja. Sveti Augustin iznio je radikalnu tvrdnju da ljubav prema Bogu za kršćane mora imati prednost do te mjere da sve zemaljske brige i osobne želje moraju biti njoj podložne.
U poganskom svjetonazoru, to razdvajanje nije bilo moguće. Građanske i vjerske dužnosti bile su neodvojive. U starom Rimu, politeistički obredi i žrtve nisu bili samo dopušteni, već i smatrani svetom građanskom obvezom. Nijedna politička odluka ni bitka nije bila moguća bez konzultiranja auspicija – tumačenja ptičjih iznutrica.
Kršćanstvo, kako tumači Augustin, raskida tu nerazlučivu vezu. Kršćani mogu biti građani i Božjega grada (Civitas Dei) i zemaljskoga grada jer sve – obitelj, trgovina, vlast – može biti oblikovano ljubavlju prema Bogu i usmjereno prema konačnom cilju: jedinstvu s Njim. Poganstvo, nasuprot tome, svijet (kosmos) smatra krajnjim horizontom, a bogovi su samo dio toga svijeta – premda najviši, ipak nisu iznad svijeta kao kršćanski Bog.
Za razliku od toga, kršćanska vjera vidi svijet kao plod slobodne i neuvjetovane Božje volje. Za kršćane, svijet nije nužnost – on je dar, a moglo ga je i ne biti. Takvo shvaćanje nezamislivo je unutar poganskog uma.
Zašto je to važno za domoljublje? Zato što otvara prostor za građansku i vjersku slobodu koja je u drevnom svijetu bila nezamisliva. Ta sloboda uključuje i „imunitet od prisile” koji omogućuje ljudima da Boga štuju u skladu s vlastitom savješću i vjerničkim uvjerenjem, a ne pod pritiskom države.
„Jedno od temeljnih načela katoličkog nauka jest da čovjekov odgovor Bogu mora biti slobodan” (Dignitatis Humanae, 10). To znači da dio odanosti američkih katolika svojoj zemlji leži upravo u zahvalnosti za slobodu koja je ugrađena u temelje američkog društva. Obilježavanje Dana neovisnosti znak je priznanja da žive u zemlji koja im dopušta da svoje vjersko i građansko djelovanje usmjere prema Božjem kraljevstvu.
Ako zaboravimo na razliku između kršćanskog i poganskog pogleda na svijet, skloni smo početi sumnjati u vrijednost slobode koju nam naša država nudi. Da bismo se oduprli toj sumnji, moramo se prisjetiti da prava sloboda uvijek mora biti povezana s istinom. To je temelj i katoličkog socijalnog nauka, što je jasno vidljivo u enciklici pape Lava XIII. iz 1888. godine Libertas Praestantissimum (O naravi ljudske slobode).
Papa Lav XIII. istaknuo je neraskidivu vezu između ljudske slobode i istine. Sloboda koja se ne želi vezati uz istinu postaje proizvoljna i podložna sebičnim nagonima.
Više od stoljeća kasnije, sveti Ivan Pavao II. u Centesimus Annus prisjetio se da je izvor svih zala na koje je Lav XIII. odgovorio u Libertas Praestantissimum i Rerum Novarum upravo vrsta slobode koja se u društveno-gospodarskom području odvaja od istine o čovjeku.
Domoljublje – ljubav prema vlastitoj domovini – u katoličkom shvaćanju uključuje i poštovanje prema naciji koja priznaje dužnost da štiti slobodu koja je, za vjernika, ne samo u skladu s ljudskim dostojanstvom, nego i nužna za ostvarenje zajedništva s Bogom.
Lav XIII. i Ivan Pavao II. bili su svjesni da građani često ne uspijevaju živjeti u skladu s ciljevima koje im sloboda omogućuje. No također su znali da bi bilo još pogubnije kada bi država, zbog toga, počela ograničavati vjerske i građanske slobode. Stoga je Lav XIII. pisao: „Kad god su heretici ili inovatori napadali ljudsku slobodu, Crkva ju je branila i štitila od uništenja.” Nabrojao je i povijesne trenutke, poput borbe protiv manihejaca i jansenista, kad je Crkva s posebnom odlučnošću branila slobodu.
Papa Lav XIV. jasno je dao do znanja da je ta sloboda ključna i za međureligijski dijalog, koji je nužan za svjetski mir.
„Vjerujem da religije i međureligijski dijalog mogu biti temeljni doprinos stvaranju klime mira”, poručio je diplomatima 16. svibnja. „To, naravno, zahtijeva potpuno poštivanje vjerske slobode u svakoj zemlji, jer je vjersko iskustvo bitna dimenzija ljudske osobe. Bez toga, teško je – ako ne i nemoguće – postići ono pročišćenje srca koje je nužno za izgradnju miroljubivih odnosa.”