Svetkovina Svih svetih radosni je blagdan onih koji su nakon zemaljskog života već postigli puninu vječnog zajedništva s Bogom – onih koji su proglašeni svetima i štuju se na oltarima, ali i onih bezimenih, skromnih i nepoznatih. Toga dana posebno doživljavamo značenje izraza communio sanctorum – otajstvo velike zajednice svetih, čijem se zagovoru uvijek možemo s povjerenjem utjecati.
Blagdan Svih svetih prije svega nas podsjeća na temeljnu istinu: svi smo pozvani na svetost. Bez obzira na životni put, svaki je čovjek pozvan postati dionikom Božje milosti i ljubavi. Tu puninu čovještva ne možemo postići vlastitim snagama – potrebna je Božja pomoć, Njegova milost. Budući da Bog poziva sve ljude na svetost, svakome daje i potrebnu snagu, bez obzira na slabosti i padove. Teološki gledano, svi smo primili dar spasenja jer je Krist predao svoj život za sve ljude. No od svakoga pojedinca ovisi koliko će taj dar prihvatiti i odgovoriti na Božji poziv. Zato se na ovaj blagdan u crkvama pjeva Litanija svih svetih, jedna od najstarijih molitava Crkve.
Iako se svetkovina Svih svetih razlikuje od Dušnog dana, koji se obilježava 2. studenoga, oba blagdana zajedno podsjećaju na zajedništvo Crkve – svetih na nebu, duša u čistilištu i vjernika na zemlji. Upravo se u toj povezanosti izražava „općinstvo svetih“.
Kult Svih svetih ima korijen u štovanju mučenika. U prvim stoljećima kršćanstva, na obljetnice smrti mučenika – koje su se smatrale „rođendanom za nebo“ – vjernici su slavili misu na njihovim grobovima i čitali zapise o njihovu svjedočanstvu vjere. Svaka je kršćanska zajednica imala svoj popis mučenika (martyrologium), čije je zagovaranje smatrano osobito djelotvornim. S vremenom su tim popisima dodavana i imena drugih svetih osoba, ne nužno mučenika. Prvi takav svetac bio je sveti Martin Tourski, biskup koji je preminuo 397. godine.
Već u 4. stoljeću u različitim dijelovima Istočnog Rimskog Carstva slavila su se zajednička spomen-sjećanja na sve mučenike. Datumi su se razlikovali, ali najčešće su padali u uskrsno vrijeme. Papa Bonifacije IV. u 7. stoljeću posvetio je rimski Panteon Bogorodici i svim mučenicima, čime je započelo slavlje Svih svetih u Rimu, kasnije premješteno na 1. studenoga. Godine 935. papa Ivan XI. proglasio je 1. studenoga posebnim blagdanom posvećenim svim svetima, a papa Siksto IV. u 15. stoljeću učinio ga je obveznim za cijelu Crkvu.
Danas, na blagdan Svih svetih, vjernici u mnogim europskim zemljama – posjećuju grobove svojih najmilijih. Dan je to koji je u većini katoličkih zemalja neradni. Tijekom komunističkog razdoblja nazivao se „Danom mrtvih“, što je s vremenom stvorilo zbrku i udaljilo značenje od izvornog – dana radosti i nebeske slave. Zato i danas postoji potreba za jasnim razlikovanjem Svih svetih, dana proslave svetosti, od Dušnog dana, kada se molimo za duše pokojnika.
Posjetom crkvi ili javnoj kapelici na blagdan Svih svetih (1. studenoga) ili na Dušni dan (2. studenoga), vjernici mogu, pod uobičajenim uvjetima, zadobiti potpuni oprost – potpuno oslobođenje od vremenitih kazni za duše u čistilištu. Oprost se može steći i od 1. do 8. studenoga, posjetom groblju i molitvom za pokojne. Potrebno je izmoliti Oče naš i Vjerovanje, biti u stanju milosti posvećujuće, primiti svetu pričest i pomoliti se na nakanu Svetog Oca.
Blagdan Svih svetih poziva nas da s nadom gledamo prema nebu i s vjerom kročimo zemaljskim putem – svjesni da je svetost moguća za svakoga tko iskreno otvori srce Božjoj ljubavi.
