U travnju 1912. Majka Frances Cabrini boravila je u Italiji sa svojim sestrama. Planirala je posjetiti svoje zajednice u Francuskoj, Španjolskoj i Engleskoj, a zatim se sredinom travnja vratiti u Sjedinjene Države kako bi nastavila rad u New Yorku. Sestre u Engleskoj nestrpljivo su čekale posjet svoje 62-godišnje utemeljiteljice i poglavarice. Kako bi joj put natrag u SAD bio što udobniji, kupile su joj kartu za novooceanski brod – RMS Titanic.
Iako neustrašiva putnica koja će na kraju ostvariti 24 transatlantska putovanja kako bi osnivala škole, bolnice i sirotišta, majka Cabrini nije voljela plovidbu – kao dijete bila je na rubu utapanja. Dok su je sestre u Engleskoj čekale, do majke Cabrini stigla je vijest kako je u bolnici Columbus u New Yorku, koju je sama osnovala, nastao veliki problem. Bolnica je, naime, bila prenapučena, a hitno je trebalo donijeti odluke oko nove nadogradnje ustanove. Više nije mogla čekati – morala se vratiti ranije kako bi prikupila nužno potrebna sredstva. Odlučila je promijeniti plan i otploviti iz Napulja, razočaravši sestre koje su joj rezervirale mjesto na Titanicu.
Prefiks „RMS” u nazivu RMS Titanic značio je „Royal Mail Ship” – jer je brod prevozio i poštu za Britansku kraljevsku poštu. Majka Cabrini je u pismu sestri Gesuini Dotti napisala kako je Božja providnost spriječila njezino putovanje Titanicom, i zahvalila Bogu što je pošteđena.
Međutim, to nije bio jedini put da je sv. Frances Cabrini izbjegla sudar sa santom leda. Godine 1890., na svom drugom putovanju u New York, bila je među tisuću putnika na brodu La Normandie. Jedne noći more je bilo tako nemirno da je većina putnika preskočila večeru i ostala u kabinama – osim majke Cabrini i još pet osoba. Bila je svjesna opasnosti, pa je ostala spremna da, ako bude potrebno, spasi svoje sestre. Kasnije je zapisala kako ih je dobri Gospodin ljuljao na velikoj klackalici, njišući ih naprijed-natrag.
Dok je sljedećega dana bjesnila oluja, izašla je na palubu, našla sigurno mjesto i nastavila pisati pismo, opisujući ljepotu mora u svom velikom pokretu i divljenje Božjim djelima. To je govorila osoba koja uopće nije voljela plovidbu, ali je uspjela uočiti Božju milost i mir u svakom trenutku.
Kasnije iste noći brod je naglo stao zbog kvara motora. Ona i sestre bile su spremne za eventualno napuštanje broda, ali more se smirilo i brod je nastavio put tek sljedećeg jutra. Kašnjenje od jedanaest sati vjerojatno je spasilo brod i putnike od tragedije. Dva dana kasnije, naišli su na ledeno polje. Kapetan je smanjio brzinu i polako manevrirao kako bi izbjegao sudar s golemim, nazubljenim santama leda. Majka Cabrini je primijetila da je taj kvar motora zapravo bila velika milost jer je brod tako došao do ledenog polja danju, a ne u mraku, što je moglo imati kobne posljedice.
Jednom je vlakom putovala između dvaju sirotišta kada su neprijatelji željeznice pucali na vlak u blizini Dallasa. Ostala je mirna i kasnije ispričala kako je metak koji je bio usmjeren prema njezinoj glavi pao pokraj nje. Rekla je putnicima da je putovanje povjerila Presvetom Srcu. Nedugo nakon toga napisala je pismo potvrđujući čudesno preživljavanje.
Od Titanica, preko La Normandie do Dallasa, za Majku Cabrini Božja providnost bila je neupitna. Sama je zapisala da je nošena svojim Ljubljenim te kako je nijedna poteškoća ne može pokolebati, a da se u životnim izazovima uzda u dobrotu Presvetog Srca Isusova, koje je nikada ne će napustiti.
