Rimski misal predviđa četiri različita misna obrasca za slavlje Rođenja Gospodinova: bdjenje, misu polnoćku,misu zornicu i dnevnu misu na Božić. Evanđeoski ulomci koji se čitaju u tim misama donose važne poruke i pouke za Božić 2025. godine.
Evanđelje mise bdjenja (Mt 1,1–25) započinje evanđelistovim „rodoslovljem Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova”, a završava izvještajem o Josipovu anđeoskom viđenju i njegovoj odluci da se podloži Božjem naumu te prihvati trudnu Mariju za svoju ženu, „jer je ono što je u njoj začeto od Duha Svetoga”, dijete „koje će spasiti narod svoj od grijeha njegovih”.
Nazivajući Isusa „Kristom” i čvrsto ga smještajući u povijest židovskoga naroda, „ukupno je, dakle, od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do babilonskoga sužanjstva četrnaest; i od babilonskoga sužanjstva do Krista četrnaest naraštaja”. Evanđelist naglašava da Isus iz Nazareta nema smisla ako ga se ne razumije onako kako je razumio sam sebe i kako su ga razumjeli njegovi prvi sljedbenici: kao ispunjenje mesijanske nade koju je židovski narod nosio kroz prve etape povijesti spasenja.
U današnje vrijeme, kada otrovne pare antisemitizma truju javni život i, na žalost, utječu i na prevelik broj mladih katolika (osobito mladića), evanđelje mise bdjenja podsjeća na presudnu istinu koju vjerni kršćani razumiju još od osude Markionove hereze prije 1 881 godine: Isus potječe iz Abrahamova roda i kršćanstvo se ne može odvojiti od svojih židovskih korijena, a da pritom ne bude kobno narušena sama struktura vjere.
Evanđelja mise polnoćke i mise zornice preuzeta su iz Lukina izvještaja o Isusovu djetinjstvu (Lk 2,1–14 i Lk 2,15–20), koji je, dijelom zahvaljujući Händelovu Mesiji, postao paradigmatski prikaz božićne priče.
Ako Matejevo rodoslovlje smješta Isusa u povijest izraelskoga naroda, Lukino evanđelje u misi polnoćki postavlja židovskog Mesiju u široki okvir svjetske povijesti:
„U one dane iziđe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bio je to prvi popis, dok je Kvirinije upravljao Sirijom. I svi su išli da se popišu, svatko u svoj grad. Tako i Josip uzađe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u grad Davidov koji se zove Betlehem, jer bijaše iz kuće i loze Davidove, da se popiše s Marijom, svojom zaručnicom, koja bijaše trudna.”
Iz ovoga proizlaze dvije važne pouke.
Prva je da se povijest spasenja odvija unutar svjetske povijesti i da joj upravo ona daje njezino pravo značenje. Povijest nije slučajna; povijest ide prema cilju, prema ispunjenju Stvoriteljevih nauma. A na svršetku povijesti Stvoritelj će ostvariti ono što je naumio od početka: Novi Jeruzalem iz Otkrivenja (21,2), vječno ispunjenje „Davidova grada” u vremenu izvan vremena, u životu u svjetlu i ljubavi trojedinoga, presvetoga Boga.
Druga pouka jest da Bog djeluje tiho, blago, pa i tajanstveno, kroz ljude i događaje svjetske povijesti kako bi ostvario svoj božanski plan. Dok je u tom „prvom popisu” sređivao poreznu osnovicu, car August nije imao pojma da zapravo omogućuje da se Obećani, prema proročanstvima, rodi u Davidovu gradu.
I tako se dogodilo, kao opomena koliko je zahtjevno ispravno čitati „znakove vremena”. Ta se poruka ponavlja i u misi zornici, kada prvi svjedoci mesijanskog rođenja nisu moćnici i uglednici, nego ponizni pastiri.
Evanđelje dnevne mise na Božić donosi nam najzgusnutiju, ali i najlirskiju teologiju Novoga zavjeta: Proslov Ivanova evanđelja (Iv 1,1–18), u kojem se židovski Mesija, Otkupitelj cijele povijesti, poistovjećuje s „Riječju”, drugom Osobom Presvetoga Trojstva, „po kojoj je sve postalo”.
Koja je pouka? U svijetu koji postaje sve iracionalniji, moramo se čvrsto držati biblijske tvrdnje da je Bog u svijet i u nas utisnuo racionalnost: istine koje možemo spoznati objavom i razumom; istine koje ocrtavaju put pravednog života; istine koje popločuju kraljevski put prema posvećenju i blaženstvu.
„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama… puna milosti i istine.” U tome je naša nada i pravi razlog božićne radosti.