Veliki četvrtak ponajprije je dan ustanovljenja sakramenata svećeništva i Euharistije. Ujedno je to i vrijeme Isusova uhićenja te posljednja noć prije njegove smrti, tijekom koje će biti izveden pred Kajfu i židovsko Veliko vijeće – Sanhedrin.
Evanđelja svjedoče da je ustanovljenje Euharistije bilo „prije blagdana Pashe“. Za Židove je Pasha bila najveći blagdan u godini, ustanovljen u spomen na prijelaz Izraelaca preko Crvenog mora. Sama riječ „Pasha“ na hebrejskom znači „prijelaz“. No Krist tom blagdanu daje novo značenje te on postaje spomen na njegov prijelaz k Ocu. Zanimljivo, u grčkom jeziku postoji riječ paschein (πασχεῖν), koja znači „trpjeti“, a upravo je ovaj blagdan za Krista postao vrijeme njegove najveće patnje.
Evanđelist piše kako je Krist, „ljubeći svoje koji su bili u svijetu, ljubio ih do kraja“ (Iv 13,1), sve do smrti. Ljubav ga je dovela sve do križa. Nakon Posljednje večere s apostolima dao im je još jedan snažan znak ljubavi: oprao im je noge. Odjeven poput sluge, poučava ih poniznosti. Pere noge čak i Judi, znajući da će ga izdati. Sveti Augustin tumači kako je čovjek u krštenju očišćen, ali nogama i dalje dotiče „zemaljske stvari“, zato je pranje nogu simbol očišćenja od grijeha. Onaj koji je oprao noge apostolima, može i nas očistiti u sakramentu pomirenja.
Nakon večere Isus je poveo Petra, Jakova i Ivana na Maslinsku goru kako bi se molio. Evanđelje opisuje da se tijekom molitve znojio „krvavim znojem“. Taj je fenomen poznat i suvremenoj medicini, iako iznimno rijedak, te se javlja u trenutcima snažnog fizičkog ili psihičkog stresa. Krist je u svojoj osobi sjedinio božansku i ljudsku narav: kao Bog znao je kakva ga patnja čeka, a kao čovjek osjećao je dubok strah pred nadolazećim mukama.
Juda je iskoristio trenutak Isusove osame kako bi ispunio obećanje dano velikim svećenicima. U pratnji vojnika došao je uhititi svojega Učitelja. Prema predaji, Isus je na trenutak pomutio njihove umove pa ga nisu mogli prepoznati; na njegove riječi „Ja sam“ pali su na zemlju. Teško je to objasniti samo nedostatkom svjetla – došli su s bakljama, a Juda ga je zasigurno mogao prepoznati i po glasu.
Vojnici su naposljetku uhitili Isusa i odveli ga u središte grada kako bi ga izveli pred židovsko Veliko vijeće – Sanhedrin, na čelu s velikim svećenikom Kajfom.
Veliko vijeće već je ranije odlučilo pogubiti Isusa, stoga je njegovo izvođenje pred Kajfu i vijeće bilo tek formalnost. Budući da židovski zakon nije dopuštao donošenje presude noću, pričekali su jutro, izrekli presudu i potom ga odveli rimskom upravitelju Pilatu jer je prema rimskom pravu jedino on mogao izreći smrtnu kaznu.
