Veliki petak jedini je dan u godini kada Crkva ne slavi svetu misu. Vjernici se okupljaju na liturgiji koja spominje Muku i smrt Kristovu. Vrijedi napomenuti da su se do 1955. obredi Velikog petka nazivali obredom pričesti iz prethodno posvećenih darova. Iako to nije bila sveta misa, uključivala je svečano podizanje hostije posvećene prethodnog dana.
Liturgija Velikog petka započinje ulaskom svećenika i poslužitelja u tišini. Po dolasku pred oltar, celebrant pada ničice u gesti prostracije. Taj čin izražava najdublje poniženje pred Bogom – znak je klanjanja, pokore i potpunog predanja. Ovaj se stav susreće već u Starom zavjetu: zauzimali su ga, među ostalima, Abraham, Mojsije i Jošua.
Prostracija svećenika na Veliki petak simbolizira i najdublje Kristovo poniženje radi našega spasenja, o kojem govori sveti Pavao: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge… ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6–8).
Tišina koja prati početak liturgije izražava žalost cijele Crkve zbog Kristove smrti. Do 1969. obredi su se slavili u crnim liturgijskim odorama, znaku žalovanja, dok se danas koristi crvena boja – simbol Kristove krvi prolivene za naše spasenje.
Čitanja toga dana razlikuju se ovisno o obrednom obliku, ali sva se odnose na otajstvo Kristove smrti. U starijem obredu čita se proroštvo Hošee koje govori o Božjem milosrđu prema novom narodu – poganima – koji su bili duhovno mrtvi, ali će uskrsnuti zajedno s Kristom. Drugo čitanje, iz Knjige Izlaska, opisuje pripravu pashalnog Jaganjca bez mane, čija je krv spasila Izraelce od smrti, čime snažno najavljuje Kristovu Muku.
U novijem obredu čita se ulomak iz proroka Izaije o Sluzi Jahvinu: „On bijaše proboden za naše grijehe…“ (Iz 53,5), kao i Poslanica Hebrejima koja prikazuje Kristovu Muku kao izvor našega spasenja. Središnji trenutak Službe riječi u oba oblika jest svečano pjevanje Muke po Ivanu, apostolu koji je bio uz Krista do kraja – u Getsemaniju, na putu prema Kalvariji i pod samim križem.
Krist, pravi Bog i pravi Čovjek, jedini je Posrednik između Boga i ljudi. Umirući na križu, prikazivao je Ocu molitve za sve ljude „s jakim vapajem i suzama“ (Heb 5,7). Zato Crkva toga dana uzdiže sveopće molitve za potrebe cijeloga svijeta. Nitko nije isključen iz te molitve – ni Židovi ni pogani. Molitve obuhvaćaju Crkvu, Papu, kler i vjernike, državne vlasti, katekumene, potrebe vjernika, jedinstvo kršćana te obraćenje svih ljudi.
Nakon molitava križ se svečano unosi u crkvu, a svećenik, poslužitelji i vjernici iskazuju mu štovanje poljupcem. Običaj potječe iz Jeruzalema u 4. stoljeću, kada je, zahvaljujući svetoj Heleni, pronađen Kristov križ. Budući da svi nisu mogli hodočastiti, od 7. stoljeća uvedeno je javno klanjanje križu u cijeloj Crkvi.
Križ, iako „sablazan za Židove i ludost za pogane“, za kršćane je znak pobjede i oruđe otkupljenja. Prije samog klanjanja svećenik postupno otkriva križ u tri stupnja, simbolizirajući postupno objavljivanje otajstva križa – najprije malom broju učenika, zatim Izabranom narodu, a potom cijelome svijetu. Nakon svakog otkrivanja vjernici kleče, iskazujući počast Kristu i dajući zadovoljštinu za uvrjede koje je podnio. Tijekom klanjanja pjevaju se „Prijekori“, poznati i kao „Puče moj“, koji izražavaju bolni kontrast između Božjih darova i ljudske nezahvalnosti.
Veliki petak jedini je dan bez euharistijske žrtve, no pričest se dijeli iz darova posvećenih na Veliki četvrtak. U starijem obredu svećenik je blagovao jedinu hostiju, čime se simbolično označavala Kristova smrt i nestanak njegove euharistijske prisutnosti na oltaru. Danas je pričest ponovno dostupna svim vjernicima.
Liturgija završava pričesti, ali se u nekim zemljama zadržao običaj procesije do Božjega groba. U tom se obredu Presveti Sakrament prenosi u posebno uređen prostor koji simbolizira Kristov grob, gdje vjernici mogu ostati u klanjanju sve do Vazmenog bdjenja. Ovaj običaj potječe iz 10. stoljeća i snažno naglašava veličinu Kristove žrtve i ozbiljnost grijeha.
Uz liturgiju Velikog petka u crkvama se održavaju i pobožnosti Muke Kristove, osobito Križni put i tradicionalni napjevi poput „Gospina plača“.