Posljednjih se godina među katolicima, filozofima i političkim komentatorima vodi rasprava o takozvanom postliberalizmu. U njezinoj je srži jednostavno pitanje: koje bi vrijednosti danas trebale oblikovati javni život i politiku, u trenutku kada sve više ljudi gubi povjerenje u ideje na kojima su se tijekom posljednja dva stoljeća temeljile zapadne demokracije?
Tom se temom u tekstu za National Catholic Register bavio nadbiskup San Francisca Salvatore Cordileone.
Liberalizam i njegovi kritičari
Liberalizam o kojemu je riječ u toj raspravi dominantna je politička filozofija zapadnih zemalja. Polazi od pretpostavke da su sloboda pojedinca i njegovo pravo da samostalno odlučuje o vlastitom životu najvažnije vrijednosti.
Kritičari, međutim, smatraju da takav pristup često slabi društvene veze i zajedničke vrijednosti koje su nekoć povezivale ljude.
Mnogi utjecajni liberalni mislioci, poput Johna Rawlsa, Ronalda Dworkina i Jürgena Habermasa, držali su da religija ne bi trebala imati veću ulogu u javnom životu. Nisu se protivili vjeri kao takvoj, ali su željeli da država i javna rasprava budu što svjetonazorski neutralnije.
S time se ne slažu svi. Katolički filozofi, među kojima su Alasdair MacIntyre, John Finnis i Charles Taylor, upozoravaju da je i sekularni liberalizam određeni svjetonazor. Prema njihovu mišljenju, on ne bi smio imati povlašten položaj u demokratskom društvu.
Zašto se tema ponovno otvorila?
Do prije desetak ili petnaest godina riječ je uglavnom bila o akademskoj raspravi. Danas je postliberalizam dio šire javne debate, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama.
Mnogi upozoravaju na slabljenje društvenih veza, krizu obitelji, pad religioznosti i rastući osjećaj usamljenosti. Zato se sve češće postavlja pitanje vodi li model koji se gotovo isključivo oslanja na individualnu slobodu doista sretnom i zdravom društvu.
Nadbiskup Cordileone, međutim, ističe da se rasprava često prikazuje previše pojednostavljeno i kroz krajnosti. Većina postliberala ne želi ukinuti demokraciju niti uspostaviti konfesionalnu državu. S druge strane, mnogi kritičari postliberalizma također ne žele povratak modelu liberalizma koji prihvaća pojave poput pobačaja, eutanazije ili potpunog uklanjanja religije iz javne sfere.
Oko čega se zapravo vodi spor?
Najveće se razlike odnose na razumijevanje općeg dobra i ljudskog dostojanstva. Otvaraju se pitanja granica slobode govora, vjerske slobode i slobode medija, ali i odnosa između Crkve i države.
Postliberali uglavnom smatraju da pojedine slobode trebaju imati određene granice te da religija treba imati izraženiju ulogu u javnom životu. Njihovi protivnici, pak, strahuju da bi pretjerano povezivanje religije i politike moglo dovesti do zlouporaba.
Crkva ne propisuje jedan politički sustav
Prema riječima nadbiskupa Cordileonea, važno je naglasiti da katolički društveni nauk ne propisuje jedan idealan politički sustav.
Podsjeća na riječi pape Lava XIII. s kraja 19. stoljeća. Papa je pisao da monarhija, republika i drugi oblici vlasti mogu biti dobri ako služe općem dobru. Ne postoji, dakle, jedinstven „katolički” model države, što je Lav XIII. istaknuo u enciklici Au Milieu des Sollicitudes iz 1892. godine.
Poslanje Crkve nije promicanje određenog političkog sustava, nego odgoj ljudi sposobnih djelovati pošteno, odgovorno i pravedno. Društvo prožeto kršćanskim etosom pritom je, smatra Cordileone, najbolje okruženje za razvoj građanskih vrlina i nužan uvjet zdravog funkcioniranja demokracije.
Zbog toga su, podsjeća, očevi utemeljitelji Sjedinjenih Država prihvatili široko shvaćanje vjerske slobode, različito od modela proizašlog iz Francuske revolucije i kasnijih pokušaja podređivanja religije državi.
Kritika postliberalizma
Nadbiskup Cordileone napisao je predgovor knjizi Why Postliberalism Failed (Zašto je postliberalizam podbacio), čiji autori kritički razmatraju postliberalne ideje.
Tvrde da pokušaji čvrstog povezivanja religije i političke vlasti kroz povijest često nisu doveli ni do moralne obnove ni do veće pravednosti. Kao jedan od primjera analiziraju Portugal pod vlašću Antónia Salazara.
Ipak, nadbiskup naglašava da se ne želi nedvosmisleno svrstati ni na jednu stranu. Smatra da autori knjige postavljaju važna pitanja, ali razumije i katolike koje privlači postliberalizam. Oni, prema njegovu mišljenju, prepoznaju stvarne probleme suvremenog svijeta i traže bolji odgovor na pitanje općeg dobra.
Najvažnije je traganje za istinom
Sve političke ideje, smatra Cordileone, treba pošteno vrjednovati na temelju povijesti, filozofije i teologije. Zagovornici različitih stajališta trebali bi međusobno razgovarati i provjeravati snagu svojih argumenata.
Postoje, ipak, temeljna načela oko kojih se većina katolika slaže. Među njima je uvjerenje da svaka osoba ima neotuđivo dostojanstvo jer je stvorena na sliku i priliku Božju. Također se slažu da javni život treba služiti pravednosti i općem dobru te da država postoji radi građana, a ne građani radi države.
Zakon ne može nadomjestiti karakter
Na kraju nadbiskup naglašava da ni najbolji zakoni ni ustavi nisu dovoljni ako ljudi ne posjeduju vrline koje oblikuju odgovornost, poštenje, solidarnost i brigu za druge.
O kvaliteti države, zaključuje, ne odlučuju samo institucije, nego prije svega karakter ljudi koji njima upravljaju.
„Cilj ne bi trebao biti pobjeda jedne strane nad drugom, nego dublje upoznavanje istine. Neka to bude rasprava u kojoj ‘željezo oštri željezo’.”