Dana 13. listopada 1917. dogodilo se čudo, znak koji je Marija unaprijed najavila i koji je snažno utjecao na prihvaćanje događaja u Fatimi. Veliko mnoštvo ljudi – među kojima su bili vjernici, oni koji su tražili ozdravljenje, znatiželjnici, ali i deklarirani antiklerikalci – postalo je svjedokom neobjašnjivoga događaja. Sunce je počelo nalikovati srebrnomu disku i… plesati!
Znamo da cijeli događaj nije dugo trajao, približno deset minuta. Promatrali su ga desetci tisuća ljudi različitih stavova i različita odnosa prema vjeri. Sunce je počelo nalikovati golemu srebrnom disku, ali njegove zrake nisu zasljepljivale. Na rubovima Sunca pojavljivali su se bljeskovi različitih boja, disk je počeo podrhtavati i pomicati se nebom. Sunce je „plesalo“.
Potom se pokazalo da su zrake toga neobično ponašajućeg Sunca osušile odjeću okupljenih, kao i samo tlo na brežuljku.
Znamo da su reakcije okupljenih bile različite. Neki su mislili da dolazi kraj svijeta, čule su se molitve, a drugi su ispovijedali svoje grijehe. Znamo da je tijekom tih događaja došlo do mnogih obraćenja, a bilo je i ozdravljenja.
Obratio se, među ostalima, zapovjednik pripadnika snaga reda koji su bili poslani na područje Cove da Iria kako bi spriječili okupljanje ljudi.
Znamo također da se pod utjecajem toga čuda obratio utjecajni mason Antonio da Silva, zbog čega je poslije bio izložen uznemiravanju svoje nekadašnje „braće“.
Znamo i da ti događaji i svjedočanstva očevidaca nisu utjecali na Artura de Oliveiru Santosa, masona, republikanca i antiklerikalca. Umro je prisjećajući se svojega davno izgubljenog položaja i političkog utjecaja.
Znamo također da su ukazanja u Fatimi i Čudo Sunca izazvali bijesnu reakciju masonerije i krugova koji su radili na sekularizaciji Portugala, vodeći borbu na život i smrt protiv Crkve i religije.
Često zaboravljamo kontekst u kojem su se sama ukazanja dogodila. U tadašnjem Portugalu masonerija i republikanci koje je ona nadahnjivala nastojali su „modernizirati“ Portugal i Portugalce, a to je značilo kraj vjere, kraj religije i kraj Crkve.
Mala katolička država na Pirenejskom poluotoku postala je poprište progona, a Lisabon je proglašen prijestolnicom ateizma.
Znamo da je kraj života masonskih pokretača toga procesa bio… tužan. Jedan od njih napustio je svoj racionalistički svjetonazor i posvetio se spiritizmu. Za drugoga je završetak života bio razdoblje razočaranja i propasti.
Bit ukazanja, naravno, nije bio znak, već sadržaj poruka predanih pastirićima. Znak je također bio dan, ali ono do čega će on dovesti ovisilo je o slobodnoj volji konkretnih ljudi.
„Gospa je prvi put otvorila svoje ruke, dajući nam svjetlo tako snažno kao da je sjaj izlazio iz njezinih ruku. To je svjetlo prodrlo u našu nutrinu, do najdubljih dubina naše duše, i učinilo da sebe vidimo u Bogu, koji je to svjetlo, jasnije nego u najboljem zrcalu. Pod utjecajem nutarnjega poticaja, koji nam je također bio udijeljen, pali smo na koljena i vrlo pobožno ponavljali: ‘O Presveto Trojstvo, klanjam Ti se; moj Bože, ljubim Te u Presvetom Sakramentu.’“