Devedesetih godina, kao tinejdžer koji je pošao na Hod za život, ostao sam zaprepašten – kao i, iskreno, uznemiren – prisutnošću određenih ljutitih, često sijedih, muškaraca, koji su stajali na pločnicima Constitution Avenue-a s divovskim plakatima stravično unakaženih ljudskih fetusa, urlajući prema sudionicima Hoda da je pobačaj ubojstvo.
„Da“, htio sam uzvratiti, „Znamo. Upravo smo iz tog razloga i prešli toliki put. Zašto nama pokazujete ove strašne slike? Mi nismo oni koji bi ih trebali vidjeti.“
Godinama kasnije, propitkivao sam razumnost njihova pristupa, koji je bio zastupan tijekom rasprava u krugovima „za život”. Još uvijek razmišljam o tim trenutcima i pitam se što su ti ratnici za život, ljutitih lica, razmišljali ili jesu li se jednostavno u toj mjeri izgubili u svom bijesu nad tihim holokaustom, da su prestali razlučivati.
Na nedavno održanom Hodu za život, doduše, naišao sam na skupinu koja se naziva Genocide Awareness Project (GAP, Projekt za osvještavanje genocida). Oni nisu bili na glavnom pravcu Hoda niti su stajali terorizirajući djecu koja su pratila svoje majke i očeve, ali, imali su jednu kućicu, malo po strani, na kojoj su bile te iste slike. No, ovog puta, iako se govornik činio strastvenim, istovremeno je bio ljubazan i voljan objasniti zašto su stvari takve. Prošlo je nekoliko godina i ne sjećam se točno što je rekao, ali ovo je opis njihova cilja s njihove internetske stranice:
Projekt za osvještavanje genocida (GAP) je pokretna izložba koja je dosegla milijune studenata na fakultetima i sveučilišnim kampusima u SAD-u i Kanadi od 1998. godine. Izložba suprotstavlja slike pobačenih ljudskih zametaka i fetusa naspram slika žrtava povijesnih i suvremenih genocida, kao i drugih nepravdi. Ovaj je projekt prvi pokušaj Centra za bioetičku reformu (CBR) da prodre u masovne medije.
Trudne studentice često se predomišljaju oko pobacivanja svog djeteta nakon što pogledaju izložbu i komuniciraju s djelatnicima i volonteri CBR-a, koji razgovaraju sa studentima tijekom trajanja izložbe. Nakon jednog posjeta Sveučilištu u Tennesseeu, CBR-u su rekli da se osam žena predomislilo o prekidu svoje trudnoće, tj. pobačaju.
Drugi su studenti rekli da je GAP promijenio način na koji razmišljaju o trudnoći i pobačaju. Izložene fotografije pomogle su im shvatiti da zametci i fetusi nisu samo nakupine tkiva te da pobačaj nije čin bez moralnih posljedica.
Čovjek koji je promicao GAP kad sam ja bio tamo, tog hladnog siječanjskog jutra, spomenuo je da tek kad se ljudima pokažu fotografije strahota počinjenih u genocidima, kao što je holokaust, oni shvate istinsku težinu situacije.
Retorički, to ima smisla. Teško je u to gledati, ali se ne može zaboraviti, tj. dolazi do kontekstualizacije i počovječenja.
Moj prijatelj Joseph Sciambra, neumorni borac protiv normalizacije LGBT politike u Crkvi i evangelizator homoseksualne zajednice, koristi isti pristup kad govori o opasnostima razuzdanog homoseksualizma. Kao obraćenik i bivši aktivni homoseksualac, on zna što taj način života čini tijelu, umu i duši. Ponekad ulazeći i u neugodne detalje, on priča o tome, zato što je važno da ljudi znaju da je to nešto više od izbora ili od grješnog života. To je razorno, čak i ubojito, za tijela onih koji to upražnjavaju:
„Na sredini života i s mogućnošću još jedne korektivne operacije koja mi visi nad glavom, često se razljutim. Tijekom mojih ranih tridesetih godina, proveo sam mnogo vremena oporavljajući se. Podvrgao sam se nizu medicinskih zahvata koji su trebali popraviti štetu učinjenu na mom rektumu i donjem probavnom traktu. Prihvatio sam, u to vrijeme, često nezamislivu bol koja je išla ruku pod ruku s, gotovo u potpunosti, zašivenim mišićima sfinktera. Osjećao sam se kao da sam umro i probudio se u paklu, gdje me mučenjem kažnjava prokleta duša markiza de Sadea. No, nekako, uz Božju pomoć, prošao sam kroz to, ali sam uvijek znao da ove intervencije nikad neće povratiti ono što je već učinjeno. Cijena moje gluposti i buntovnosti, bila je visoka.”
„Od tog vremena, prošao sam kroz nekoliko različitih stadija mržnje, sumnje u samog sebe i nutarnje muke. Nakon što sam jedva sačuvao živu glavu pobjegavši od homoseksualnosti, većinu svoje mržnje usmjerio sam isključivo prema muškoj homoseksualnoj zajednici. Kroz sirenski zov refrena pjesme grupe YMCA, namamili su izgubljenog i usamljenog mladića obećanjima društva, drugarstva i muškog prihvaćanja koje nikada nisam iskusio, no, prevarili su me. Iako ima nešto istine u ovoj vrlo emocionalnoj procjeni moje prošlosti, ipak su me prevarili i to oni koji su i sami prevareni, a oni koji su mi prethodili u ovom prostranstvu obmane, platili su najvišu cijenu.
Dok sam kod kuće slušao disko-ploče, dječaci i mladići koji su pozivani da ‘krenu na Zapad’ tijekom početne migracije homoseksualaca u San Francisco 1970-ih godina, bit će među prvima koji će umrijeti. Desetljeće kasnije, kad sam stigao u Castro (četvrt San Francisca naseljena pretežno homoseksualcima), većine njih više nije bilo. Posljedično, zbog silne traume koju su proživjeli, mnogi od tih muškaraca počeli su propitkivati svoju privrženost muškim homoseksualnim dogmama neobuzdanog spolnog oslobođenja i slobode. Nakon što sam se izjasnio kao homoseksualac i počeo provoditi većinu svojih noći u homoseksualnim barovima i plesnim klubovima, neki su homoseksualni muškarci već napuštali središta homoseksualnog života te odabirali mirniji život s jednim partnerom.
Nekoliko ovih momaka istovremeno je došlo do mjesnih crkava koje su iskazale podršku homoseksualcima, a to je, u prvom redu, bila jedna katolička župa udaljena samo nekoliko blokova od središta Castra. Moje je uvjerenje da su tražili nekakav osjećaj stabilnosti, a jedan od njih bio je i moj prijatelj. Za razliku od mene, on je često s mržnjom gledao na uglavnom raskalašenu prirodu te, isključivo muške, zajednice. Iako još uvijek ne znam, pretpostavljam da je on od katoličanstva tražio mir i ohrabrenje. Svećenik mu je rekao da ostane nepokolebljiv te da će već pronaći nekoga, što se i dogodilo. Zbog njegove novootkrivene sklonosti obiteljskom životu i duhovnosti, neko ga vrijeme nisam viđao, a kad smo se konačno sreli, bio je sretan i uzbuđen. Dao mi je primjerak knjige Johna J. McNeilla naslovljene Istina o homoseksualnosti. Hinio sam da sam zainteresiran i prihvatio knjigu, no, nikad je nisam pročitao. Par godina kasnije, čuo sam da je umro od AIDS-a.”
Sciambra se prisjeća kad je kasnije, nakon što je napustio San Francisco, ponovno otkrio McNeillovu knjigu:
„Gledajući unazad, mogao sam shvatiti zašto je imala toliko velik utjecaj na njega. McNeill je argumentirao da je homoseksualna sklonost ‘Božji dar koji se treba prihvatiti i s njime živjeti u zahvalnosti’. Drugim riječima, mi smo onakvi kakvima nas je Bog stvorio. Dodao je: ‘Svako ljudsko biće ima, po Bogu, pravo na spolnu ljubav i intimnost.’ Ovo je uključivalo i one koje je privlačio isti spol. Nedavno, kao da je isti duh, koji je zaposjeo McNeilla, skočio iz jednog tijela u drugo, isusovci su pustili na svijet još jednog svećenika koji podržava homoseksualnost. Stekavši razinu dosega, prestiža i ugleda kakvu McNeill nikada nije ni zamišljao, James Martin je neznatno proširio teoriju homoseksualnosti kao ‘Božjeg dara’ u: ‘Bog te je takvog stvorio.’
Kad sam bio tinejdžer, čuo sam gotovo iste riječi od mjesnog svećenika. Prije nego što sam ga upoznao, već sam osjećao da je moja putanja zacrtana. Godinama kasnije, prisjetivši se svog mrtvog prijatelja, počeo sam se pitati je li moj život mogao poći drugim smjerom. Možda i jest. Ono što je ovaj svećenik postigao, bilo je to da mi je oduzeo neke mogućnosti izbora te sam pomislio da više nemam kuda.”
Sciambra priznaje da mu je teško kriviti homoseksualce za njihove nesreće kad su, ne samo izloženi ovakvoj retorici, kojom ih se nastoji uvjeriti da je ono što čine ispravno i prirodno, već su često i žrtve spolnog zlostavljanja u djetinjstvu:
„Ono o čemu se ne govori, a postalo je vrlo jasno – to je da postoji snažna poveznica između spolnog zlostavljanja u djetinjstvu i kasnije pojave homoseksualnih sklonosti.
46% homoseksualnih muškaraca, nasuprot 7% heteroseksualnih muškaraca, prijavilo je homoseksualno spolno zlostavljanje u djetinjstvu.
26% homoseksualnih muškaraca prijavilo je spolna iskustva prije 17. godine s najmanje 5 godina starijom osobom.
U trenutnom kulturnom i političkom ozračju, rasprava o dodirnoj točki između zlostavljanja u djetinjstvu i homoseksualnosti, tabu je tema. Istovremeno, u nekim ograncima novinarstva i medicine (pogotovo među ženama) postoji prosvijetljeni pokret koji nastoji kritički istražiti transrodni pokret. Prof. Lisa Littman, dr. Debra So i Abigail Shrier izrazile su svoju zabrinutost, pogotovo što se tiče djevojčica koje se iznenadno izjašnjavaju kao transrodne. No, bilo kakva rasprava o temi ‘terapije ozdravljenja’ – pogrješno navođene kao ‘terapije obraćenja’ – neizbježno se svodi u raspravu o homofobiji i vjeri. Zlostavljani dječaci ponovno su napušteni. Poruka koju društvo šalje je: ‘Idi i budi homoseksualac!’ Poruka koju Rimokatolička Crkva šalje je: ‘Bog te je takvog stvorio.’
Učeni promatrači suvremenog transrodnog fenomena upućuju na nepovratnu štetu i posljedice, uzrokovane hormonskom terapijom i operacijama. Nadalje, savjetuju oprez, posebice medicinskim profesionalcima, roditeljima ili prijateljima, tijekom procesa usmjeravanja ili savjetovanja maloljetnika koji se smatraju transrodnim. U pravilu, takva se ograničenja ne postavljaju kad se mladić izjasni kao homoseksualac te, ustvari, James Martin koristi isti skup taktika zastrašivanja koje su osmislili LGBT aktivisti, prema kojima se nedvojbeno tvrdi da će dijete čiji se spolni identitet ne podrži, počiniti samoubojstvo. Iako se ne mogu poreći ove, ponekad vidljive, vanjske pojavnosti transrodnih osoba, učinci muške homoseksualnosti, osim tijekom tragičnih godina krize AIDS-a, ostaju potpuno skriveni od pogleda. Ipak, oni koji žive s posljedicama – znaju da su one i prestvarne. Ja sam jedan od tih ljudi.”
U nastavku, Sciambra otkriva neuobičajeno visoku učestalost raznih bolesti u homoseksualnim zajednicama te posljedice ovog načina života koje se očituju u njegovu vlastitom životu nakon obraćenja:
„Nešto me stalno podsjeća na prijestupe moje prošlosti. Kupaonica je postala soba za mučenje. Obavljanje osnovnih bioloških funkcija, mučno je i bolno. U mom slučaju, radi se o posljednjoj porugi koja odjekuje iz paklenih dubina. U homoseksualnom svijetu, javni zahod neobično je erotiziran. U našoj mladosti, taj javno-privatni prostor ponekad je bio mjesto sadističkih oblika progona i zlostavljanja. Kad sam bio dijete, stariji me učenik napastvovao u muškom zahodu moje srednje škole. U baru za homoseksualce, diskoteci u Castru ili čak u poznatoj kinodvorani, zahodi su služili kao čvorišta za nalaženje, kao i mjesta za voajerizam te polupovučena mjesta za bezimeni i brzi spolni odnos. Kad sam se prvi put pojavio u San Franciscu, smatrao sam ovu praksu djelomično odvratnom. Sklonost nekih barova da u zahodima imaju samo pisoare, bila je odvratna. Zakleo sam se da nikad neću tako nisko pasti. Za nekoliko godina, sjedio sam na poklopcu javne zahodske školjke, s nogama na rubu daske, čekajući da bilo koji muškarac uđe kroz otvorena vrata.
Pretpostavljam da je to poglavlje moje priče moglo imati i drugačiji završetak. Mogao sam napustiti homoseksualnu scenu i skrasiti se s jednim muškarcem, što mi je katolički svećenik i savjetovao. Mogao sam i umrijeti, ali nisam, a sada sam često bolestan i obeshrabren. Patim od zdravstvenih stanja koja su svojstvena homoseksualnim muškarcima, ali bez prolaznih pogodnosti spolne aktivnosti. Volio bih misliti da sam napustio taj dio sebe jer sam htio težiti nečemu što je moralno krjeposno, no, ustvari, nisam mogao nastaviti jer mi je tijelo odustalo.”
U zadnje vrijeme, Sciambrina najveća žalost je sudjelovanje Katoličke Crkve u rastu homoseksualnog pokreta:
„Povremeno otkrivam bol koju nitko ne može vidjeti. To nije zato da skrenem pozornost na sebe, budući da osjećam neugodu i sramotu pokazujući ozljede koje me i dalje muče. No, pogotovo u Crkvi, napučenoj glasovima koji nastoje potisnuti one koji se s njima ne slažu, ponekad je to jedini način da se kaže: ‘Pogledajte, tu sam. Ja postojim. Moja bol je stvarna.’
Kao svjetovna ustanova, Katolička Crkva sudjelovala je u obmani. Sakrili su istinu, a u neurotičnoj potrebi za ostavljanjem dojma milosrdnosti i suosjećajnosti, brojni su svećenici i prelati napustili sve oblike opominjanja u zamjenu za potpuno odobravanje. Oni ne prate, već govore ljudima kamo ići, a ako netko osjeti privlačnost prema istom spolu, on je homoseksualac.
[…]
Koliko se dječaka i mladića okrenulo prema muškoj homoseksualnoj zajednici – zato što su ih svećenici spolno zlostavljali ili su im govorili da ih je ‘Bog takve stvorio’? To nikad nećemo saznati jer su mnogi od njih trajno ušutkani.”
Iako sam ovdje naveo velike dijelove njegova eseja, u njemu se nalaze i teški odlomci koje sam namjerno izostavio pri uređivanju. Kao što je bio slučaj sa slikama mrtvih i rastrganih beba, pitam se što je previše pokazati već suosjećajnoj publici koja nije došla ovo gledati.
No, iako posjetitelji njegova bloga znaju što očekivati od Sciambrine surove iskrenosti, imam osjećaj da se i on ustručavao. Mogao je, naime, podijeliti opise s puno više pojedinosti, iako je i ovo što je podijelio dovoljno živopisno.
Zašto to čini? Zato što, kao i u slučaju pobačajnog genocida, ljudi moraju znati što to odobravaju. Potrebno je to kontekstualizirati i počovječiti.
U stvarnosti, nitko tko tvrdi da mu je stalo do drugih, nema ispriku za promicanje načina života koji ubija duše onih koji ga upražnjavaju te iako oni koji su napustili svoje vjerske porive vjerojatno nikad neće poslušati takve zaključke, u igri je još jedna, biološka, stvarnost. Uništavanje tijela uzrokovano sodomijom – zaraza, razaranje, bolne operacije, prerane smrti i psihološka muka zlostavljanja – to su stvari koje se ne mogu eufemizmima pretvoriti u potpuno prihvatljiv oblik „ljubavi“, dok su njihove posljedice skrivene u psihijatrijskim ordinacijama, operacijskim salama, hospicijima i pogrebnim domovima.
Ove zavedene duše traže potvrdu i ispunjenje kroz hedonističko i bezobzirno samoozljeđivanje.
Dakle, javlja se dublje pitanje: Zašto Katolička Crkva, koja postoji da bi spašavala duše, ne samo da ne spašava ove pojedince od opasnosti, već ih često stavlja u opasnost? Zašto ih tako često predaju u tjelesnu i duševnu smrt?
Zašto naši pastiri s tolikom smjernošću ignoriraju glas poput Sciambrina? Do kojeg zaključka možemo doći, osim do toga da su već prodali svoje duše te da sa zadovoljstvom prepuštaju svoja stada vukovima?