Dosad ste možda čuli za frazu „Veliki reset”, koja se odnosi na „priliku” – to je čeznutljiva imenica koju često koriste potencijalni postavljači na početne postavke – koje nam je pružio Covid-19. Da, neki smatraju da bismo trebali gledati mimo strašne tragedije koronavirusa i umjesto toga vidjeti veliku priliku, tj. priliku za „veliki reset”: potpuni preustroj gospodarstava i društava, s pogledom usmjerenim, ne samo na borbu protiv virusa, već i na ostvarenje drugih ciljeva, poglavito na borbu protiv klimatskih promjena.

Ova fraza, „veliki reset“, potekla je od Klausa Schwaba, osnivača i čelnika Svjetskog ekonomskog foruma (WEF). Čitatelj Breitbarta vjerojatno zna puno toga o WEF-u, koji se svake godine okuplja u Davosu u Švicarskoj. Kao što je James Delingpole pisao o ovim okupljanjima, to su mjesta gdje „milijarderi idu predavati milijunašima o tome kako obični ljudi žive”. Štoviše, „muškarci i žene iz Davosa”, kao možda i neki drugi, okupljaju se tijekom godine na drugim mjestima, proizvodeći stalan priljev materijala za „misaono vodstvo”. Upravo posljednjeg proteklog svibnja, Schwab je najavio konferenciju sa svjetskim vođama i istaknutim članovima društva – uključujući i princa Charlesa, tog dobro poznatog stručnjaka o svemu – da bi raspravio svoju posljednju umotvorinu:

Na ovom će skupu nastupiti brojni gosti iz javnog i privatnog sektora sa svojim prilozima o tome kako u vremenu nakon COVID-a možemo postići „veliki reset” našeg globalnog gospodarskog sustava.

U srpnju, Schwab je objavio knjigu COVID-19: Veliki reset, u kojoj je zastupao da je opseg potrebne promjene ogroman, od osmišljenja novog društvenog ugovora do izgradnje poboljšanog sustava međunarodne suradnje. Ogroman, no daleko od nedostižnog, kao što to pokazuje slučaj pametnog ulaganja u okoliš.

Fraza je otada stekla dodatnu popularnost. Na video-konferenciji održanoj 29. rujna s Ujedinjenim narodima, kanadski premijer Justin Trudeau izjavio je da trenutačna kriza pruža „priliku za vraćanje na početne postavke”.

U međuvremenu, časopis Time objavio je na naslovnici priču, kao i poseban prilog naslovljen, naravno, „Veliki reset”. Časopis je predstavio zamisao objašnjenjem da je pandemija COVIDA-19 pružila jedinstvenu priliku da promislimo o tome kakvu želimo budućnost. Time se udružio s WEF-om i od vodećih mislioca zatražio da podijele zamisli o tome kako bi trebalo preobraziti način na koji živimo i radimo.

Zatim su čitatelju predstavljena 23 eseja gostiju izlagača u kojima se tema opširno opisuje, a koje su napisali svi, od Tonya Blaira, bivšeg britanskog premijera, zatim Kristaline Georgieve, čelnice Međunarodnog monetarnog fonda, sve do princa Harrya i Meghan, samoizgnanih vojvode i vojvotkinje od Sussexa, koji su cjenjeniji čak i od princa Charlesa, u pogledu njihove planetarne sposobnosti rješavanja problema.

Skrenuvši s teme, možemo primijetiti da je Time nekad bio jedna od najvažnijih tiskovina u Americi, a ovih dana to je ime zanimljivo – sad isključivo u obliku internetskog portala – uglavnom zato što se radi o platformi politički aktivnog tehnološkog mogula, Marca Benioffa, vrijednog 10 milijardi dolara. Stoga, ako pripadnik širokih slojeva želi saznati o čemu razmišljaju Benioff i njegovi prijatelji, može početi s časopisom Time.

S toliko koordinirane, umjetno izazvane, popularnosti, nije ni čudo da se broj spominjanja fraze „veliki reset”, prema stranici Google Trends, ustostručio u protekloj godini.

No, naravno, kad god elitni mem(internetski tekst, slika ili videoisječak koji se širi velikom brzinom, op. p.) stekne toliku popularnost, neki će sigurno uočiti problem pa čak i urotu, iako se to, naravno, ne može nazvati urotom, budući da je sve u javnosti. To je više, moglo bi se reći, pokret: pokret elite za odlučivanje o tome što je dobro za nas – i naravno, što je dobro za elitu.

No, ipak, istaknuti članovi našeg društva očito su se toliko zabrinuli zbog porasta mema #TheGreatReset – jer nikad se ne zna što „populisti s vilama” mogu učiniti – da su elitni mediji dobili zadatak stišavanja stvari, da bi primirili primitivce pa je tako 17. studenog New York Times nastojao odagnati zabrinutost člankom naslovljenim: „Neosnovana teorija urote ‘velikog reseta’ ponovno se javila”. Vjerujte nam, govori Times s ozbiljnošću. Takve bi provjerene riječi trebale umiriti strahove populista, zar ne?

Što to, ustvari, postavljači na početne postavke žele učiniti? Čitanjem njihovih materijala ,može se vidjeti da, uglavnom, žele nastaviti s onim što i sada rade, samo u većoj mjeri, odnosno, žele više trgovine, više međunarodne uprave, više truda u borbi protiv klimatskih promjena te više pomoći i kreditnih programa u svrhu smanjenja siromaštva, posebice u Africi.

Za one znatiželjnije o „velikom resetu”, ovdje su četiri članka – ups, ustvari pet – koje je Breitbart objavio o tom pokretu u proteklih šest mjeseci. Bridak James Delingpole, na primjer, stavlja karte na stol nazivajući to „najnovijom kodnom frazom za zelenu svjetsku tiraniju”.

Iako možemo sa sigurnošću reći da se svi neće složiti s tako oštrom procjenom, ne može se poreći da, bez obzira na to gleda li netko na „veliki reset“ kao na nešto zloćudno, dobroćudno ili nešto između, fraza ima određenu snagu te služi kao zborna točka „muškaraca i žena iz Davosa”.

Uistinu, „Veliki reset” nastoji postati posljednji u nizu dokaza onoga što je konzervativni učenjak, Richard Weaver, napisao još 1948., a to je da „ideje imaju posljedice”.

Novi svjetski poredak: studija slučaja jedne ideje s posljedicama

Ako želimo vidjeti moć ambiciozne ideje ubrizgane u svjetsku mlaznu struju, trebali bi uzeti u obzir frazu: „novi svjetski poredak”. Te riječi iz 1990. poslužile su kao najava za američke vojne intervencije diljem svijeta u idućih četvrt stoljeća: od Kuvajta, Somalije, Haitija, Srbije, Afganistana do Iraka, Libije i Sirije.

Naravno, većina Amerikanaca ne misli da su sve te intervencije bile dobra ideja, budući da su koštale tisuće života i trilijune dolara. No, ipak, javno mnijenje, kao što vidimo, može biti zaobiđeno, ako ne i potpuno zanemareno. SAD, na primjer, još uvijek aktivno sudjeluje u ratu u Afganistanu.

No, 11. rujna 1990., kad je predsjednik George H. W. Bush izgovorio riječi „novi svjetski poredak” na zajedničkoj sjednici Kongresa, elita je bila u stanju zanosa: „Evo prilike da činimo dobro u svijetu i otvorimo tržišta za holivudske filmove te da dovedemo više izbjeglica u SAD i time brže pridonesemo razvoju raznolikosti!”

Kao što je Bush rekao prije trideset godina, kraj Hladnog rata protiv Sovjetskog saveza ne bi trebao biti prigoda da SAD odstupi i čini manje, već bi trebao biti prilika da ustane i čini više, a Ujedinjeni narodi, dodao je, trebali bi to predvoditi:

Nadamo se da strojevi Ujedinjenih naroda više neće biti zamrznuti podjelama koje su nas mučile tijekom Hladnog rata i da ćemo konačno – nakon dugo vremena – moći izgraditi nove mostove i srušiti stare zidove te da ćemo napokon moći izgraditi novi svijet.

Uvodeći u svoju internacionalističku temu, Bush je nastavio:

Imamo viđenje novog partnerstva naroda… partnerstva zasnovanog na savjetovanju, suradnji i zajedničkom djelovanju, pogotovo kroz međunarodne i regionalne organizacije; partnerstvo ujedinjeno načelom i vladavinom zakona te podržano pravednom raspodjelom troškova i obveza; partnerstvo čijisu ciljevi povećanje demokracije, blagostanja i mira, kao i smanjenje naoružanja.

Ovo je bio njegov veliki zaključak govora o globalizmu bez granica:

„Vidim svijet otvorenih granica, trgovine i umova, svijet koji slavi zajedničko naslijeđe koje pripada svim ljudima svijeta te koji se ponosi ne samo rodnim mjestom ili domovinom, već samim čovječanstvom.”

Završio je ovim odzvanjajućim pozivom na djelovanje:

„Svijet mora znati i shvatiti: od ovog sata, ovog dana i iz ove dvorane, mi koračamo naprijed s osjećajem nove svrhe i novih mogućnosti. Stojimo zajedno, spremni plivati uzvodno, marširati uzbrdo i uhvatiti se ukoštac s teškim izazovima, kako nam dolaze, ne samo kao Ujedinjeni narodi, već i kao narodi svijeta u jedinstvu. Stoga, neka o posljednjem desetljeću 20. stoljeća bude rečeno sljedeće: Bilo je to vrijeme kad je čovječanstvo došlo na svoje i kad smo izišli iz prljavštine i dima industrijskog doba da bismo pokrenuli duhovnu i umnu revoluciju te započeli putovanje u novi dan, novo doba i novo partnerstvo naroda.”

Čovjeku se od ovakvih riječi može zavrtjeti, no, većini elite, u obje stranke, Bushov se govor jako svidio. Neokonzervativci su se radovali većem broju ratova, a liberali većem broju humanitarnih misija spašavanja. Stoga, kao kompromis na vrhuncu, neokonzervativci i liberali su se složili da će činiti i jedno i drugo, tj. ratovati i činiti dobra djela – često u isto vrijeme.

No, zanimljivo, američki narod u cjelini ostao je netaknut svim ovim radosnim iščekivanjem planetarnog preuzimanja. Amerikanci su se junački ponijeli tijekom Hladnog rata – na koncu, oni su ti koji su plaćali poreze i pružali ljudstvo za usputne vruće ratove, kao što su bili Korejski i Vijetnamski rat – i sad su samo htjeli sjesti na miru i doći do daha. Na koncu, puno je toga još preostalo da se učini kod kuće, kao što nas je veliki pjesnik radničke klase, Bruce Springsteen, oduvijek podsjećao.

Uistinu, izravni politički ispit Novog svjetskog poretka došao je 1992. – i George Bush st. ga je pao. U toj je godini, u izbornoj kampanji za drugi mandat, Bush dobio samo 37% glasova građana i tako izgubio od Billa Clintona.

Stoga, da, velike ideje imaju posljedice, od kojih sve ne odgovaraju pretjerano nadobudnim velikim misliocima, a razlog tome je što i ideje običnih ljudi imaju posljedice. Obični ljudi, na primjer, ne pišu za, tj. ne čitaju Foreign Affairs (američki časopis za međunarodne odnose i vanjsku politiku), a ipak mogu pokazati svoje mišljenje putem glasačke kutije.

Moć populizma i njegova slabost

Zanimljivo, Bill Clinton pokazao se kao intervencionist dobročinitelj u još većoj mjeri nego što je to bio Bush. Ustvari, Clintonova izvedba za vrijeme njegova predsjedničkog mandata pokazuje moć velike ideje koja očarava elitu, odnosno, ako se dovoljnom broju glavešina ideja svidi, političari će, nakon što su osvojili mandat, jednostavno zanemariti javno mnijenje. Slično očaravanje elite dogodilo se tijekom predsjedništava Georgea Busha ml. i Obame – te smo tako i došli do „beskrajnih ratova”.

Ovdje je pouka to da se narod ima pravo mirno braniti – i to ne samo na izborni dan. Za vlastito dobro, moraju ne samo glasati, već i ostati uključeni u politiku jer, inače, političare koje je nekoć namamio sirenski zov „novog svjetskog poretka”, sad će namamiti i „veliki reset”.

Pred ovakvim iskušenjima, samo će stalan pritisak naroda spriječiti politički stalež da pretražuje svijet u potrebi da se „uključi” i „učini više” – s tuđim novcem, sinovima i kćerima.

Drugim riječima, ljudi ne trebaju samo glasati, već se trebaju i organizirati. Jedino će organizacija očuvati moć i utjecaj izbora na kojima su se ljudi izjasnili. Da, jedino stalna organizacija može neprekidno gurati političare, podsjećajući ih na ono što birači žele. Inače, većina će se političara, izabranih i ponovno izabranih, ustaliti u svojim mandatima i provoditi vrijeme čitajući o sebi i slušajući lobiste i posebne interesne skupine – a znamo što će to značiti.

Bit ovoga nije nužno stvoriti novu organizaciju; bilo koja postojeća skupina koja je dovoljno obaviještena i poletna, poslužit će svrsi. No organizacija mora uvijek biti budna u održavanju svojih načela te reagirati na vijesti i događaje kako dolaze.

Dakle, sada, danas, tu je Joe Biden: Moramo, budimo u potpunosti praktični, razmotriti stvarnu mogućnost da će on biti 46. predsjednik. Ako će on stvarno položiti zakletvu 20. siječnja, tko će činiti njegov kabinet i politički tim u Bijeloj kući? Hoće li oni biti postavljači na početne postavke?

Još uvijek ne znamo odgovore na ta pitanja, no trebali bismo uzeti u obzir neke rane pokazatelje. Na primjer, 18. studenog, Anne Applebaum, istaknuta zagovornica establišmenta u Washingtonu, objavila je na Twitteru: „Svijet nije ono što je bio 2016. godine. Nitko ne bi trebao zamišljati da će Biden donijeti obnovu jer, da bi u tome uspjela, njegova će administracija morati provesti revoluciju.”

Mogli bismo zastati na toj posljednjoj riječi: „revolucija”, a možemo i pretpostaviti da Applebaum koristi tu riječ na „r“ kao istoznačnicu za drugu riječ na „r”, a to je reset. U popratnom članku u Atlanticu, toj omiljenoj tiskovini postavljača, Applebaum je navela brojna sporna pitanja revolucionara/postavljača, od trgovine i ljudskih prava, sve do klimatskih promjena.

Slažete li se sa svim tim? Slažete li se s plaćanjem i podnošenjem svega što su postavljači naumili? Ako se ne slažete, bolje vam je da se izjasnite, a najbolje bi bilo da se udružite s drugima u mirnom političkom djelovanju, da biste stvorili čvrst blok otpora. Da, i desnica može pružiti #Otpor (#Resist).

Istina je da ovih dana populisti, nacionalisti i konzervativci nemaju puno novčanih sredstava u odnosu na ljevicu, ali imaju dragocjena sredstva na raspolaganju: moć glasanja – usput budi rečeno, savezna država Georgia uskoro bira dva senatora – te moć organiziranja, kao i pravo da mirnim putem upute vladi svoje zahtjeve.

Naravno, bilo kakva vrsta aktivizma sada mora postojati u sjeni Tehnoloških gospodara, koji svojim digitalnim nadzorom gospodare nad nama ostalima. Ovu smo stvarnost uvelike mogli osjetiti sa zataškavanjem otkrića s prijenosnog računala Huntera Bidena.

No, još jednom, čak i ovdje, možemo se oduprijeti. Dana 17. studenog, Odbor za pravosuđe američkog Senata, predvođen republikancima, održao je saslušanje tehnoloških divova (Big Tech – najveće informatičke tvrtke u SAD-u: Amazon, Apple, Google, Facebook i Microsoft) te je prilikom tog zasjedanja, senator savezne države Missouri, Josh Hawley, zaprepastio svijet postavivši izvršnom direktoru Facebooka, Marku Zuckerbergu, pitanje o dosad nepoznatom sredstvu za nadzor.

Zanimljivo je da, u tom istom saslušanju, senator Richard Blumenthal, demokrat iz Connecticuta,  uputio ovaj udarac tehnološkim divovima:

„Izgradili ste zastrašujuća oruđa uvjeravanja i manipulacije… Zaradili ste golemu količinu novca rudareći po podatcima o našim privatnim životima te promičući govor mržnje i potiskivanje glasača.”

Moramo napomenuti da, iako su Hawley i Blumenthal iz različitih stranaka te se, stoga, mogu drugačije izražavati oko drugačijih pojedinih pitanja, ovdje postoji, bez obzira na to, preklapanje zajedničke zabrinutosti – što bi se moglo pokazati kao potencijalan početak široke koalicije za borbu protiv tehnoloških divova.

O, je li Virgil spomenuo da su se tehnološki divovi ukrcali na vlak „velikog reseta”? Stoga, da, puno se toga može učiniti. Naporan rad na slobodi je upravo to: naporan rad. Svakog dana, političare treba podsjećati da glasači, kao i njihove organizacije, pomno prate – te da ideje običnih građana također imaju posljedice.

Moramo shvatiti da postavljači imaju svoje naume te da vide Joea Bidena kao onog koji će im pomoći da ostvare vraćanje na postavke za kojima žude. Čak i oni koji još nisu zainteresirani za „veliki reset”, trebaju shvatiti: „veliki reset” je zainteresiran za njih.

Izvor: www.breitbart.com