Nedjelja, 04. prosinca 2022.

Još jedna pobjeda za vjersku slobodu

Zahtijeva li Ustav Sjedinjenih Američkih Država da vjera bude nevidljiva? To je u biti put kamo tri suca Vrhovnog suda (Sonia Sotomayor, Elena Kagan i Stephen Breyer) žele odvesti Sjedinjene Američke Države. Njih troje nisu se slagali oko odluka u dva vjerska slučaja kojima je sudio Vrhovni sud: Carson protiv Makina i Kennedy protiv školskog okruga Bremerton. Breyer i Kagan bi možda više voljeli nijansirano ušutkavanje, ali svo troje sudaca, u praksi, se slažu oko iste stvari: religija se ne smije niti vidjeti niti čuti na javnim trgovima, kako lakovjerni ljudi ne bi pomislili da država afirmativno podupire religiju.

Prvi slučaj Carson se odnosi na politiku savezne države Maine koja je davala naknadu za školarinu stanovnicima savezne države koji žive u gradovima bez srednjih škola za pohađanje škola izvan okruga. Politika je bila utemeljena na ustavnoj dužnosti države Maine da osigura „opću mogućnost obrazovanja“, ali je vjerske srednje škole učinila neprihvatljivima za takvo nešto (iako su učenici mogli uzeti novac za privatne elitne pripremne škole izvan države).

Drugi slučaj Kennedy se odnosi na srednjoškolskog trenera iz države Washington koji se javno molio nakon nogometnih utakmica i zbog toga je otpušten od strane odbora školskog okruga Bremerton. Dana 27. lipnja Vrhovni sud proglasio je taj otkaz nezakonitim.

Sutkinja Sotomayor je kod slučaja Carson oplakivala dekonstrukciju takozvanog „zida razdvajanja“ između crkve i države. U slučaju Kennedy je nastavila žaliti zbog nestajanja tog istog „zida razdvajanja“, ali je isto tako provela dosta vremena kritizirajući većinu jer je odustala od argumenta Lemon.

Ovaj argument se odnosi na slučaj Lemon protiv Kurtzmana iz 1971., kada je Vrhovni sud dokinuo zakon Pennsylvanije koji je predviđao naknadu plaću učiteljima župnih škola ako su poučavali predmete u javnim školama koristeći nastavne materijale odobrene od strane javnih škola. Sud je odbacio zakon kao „uspostavu religije” čime se krši Prvi amandman. Zatim su ljubazno odlučili po kojim će kriterijima Vrhovni sud odrediti je li nešto „uspostava vjere“ – Lemon argument, što je svojevrsna vrsta testova.

Prema Vrhovnom sudu, politika je postala „uspostava religije“ ako je prekršila bilo koji od tri Lemon „zakona“ koje je Sud artikulirao: Zakon je morao imati sekularnu svrhu. Nije mogao niti podržavati niti ukinuti religiju. I to nije moglo dovesti do „pretjeranog uplitanja vlade“ između crkve i države.

Podržavanje i pretjerana isprepletenost prvenstveno su u oku promatrača. A od 70-ih, promatračima se općenito nije sviđalo ono što su vidjeli.

Uvijek se može tvrditi da je bilo kakva korist za entitet povezan s crkvom „podržavanje“ religija. To što je Pennsylvania tražila pravičan tretman za svoju školsku djecu u javnim i privatnim školama moglo bi se smatrati neutralnim ciljem. Ali jednom kad se religija kao takva vidi kao nešto što kvari javnu sferu, uvijek se može tvrditi da je religija previše „utjecajna“.

Isto tako, moglo bi se reći da je provjera podobnosti škola za naknadu plaće na temelju rasporeda nastave i udžbenika nastavnika jednostavno računovodstvo za ispunjavanje kriterija podobnosti prema zakonu. Ali netko bi uvijek mogao ustvrditi da se time zapravo promišlja ima li u poučavanju možda religijska komponenta i tako se izbjegnu daljnja istraživanja.

Implicitno u Lemonovim testovima (argumentima) – kao što je tvrdio Richard Neuhaus čitajući klauzulu o „neuspostavi službene religije” u Prvom amandmanu, ali je isto tako u tome amandmanu naglašena „sloboda vjerovanja“ – ugrađena je predrasuda da utjecaj, ili čak prisutnost religije, kvari njezinu interakciju s društvom, ostavljajući teret dokazivanja na religioznima da dokažu svoju podobnost, a ne na nereligioznima da opravdaju isključenje religije iz društva.

Poanta je u tome da su Lemon argumenti (testovi) uvijek bili skup pravila koje nije nametao Ustav nego Vrhovni sud, kriteriji otvoreni za višestruka tumačenja, ali – da posudimo frazu suca Breyera – koji su dopuštali „igranje igre“ da se donese bilo kakav zaključak odlukom pet sudaca. Ovdje se naravno ne radi o načelnom ustavnom sudovanju, nego o poštovanju preferencija pojedinih sudaca.

To što je Sud utvrdio da su Lemonovi argumenti (testovi) neprincipijelni i nezgrapni na kraju je dovelo do prešutnog odustajanja od njih. Ali neuspjeh da ih se izričito odrekne učinio ih je dostupnima da se većina služi njima kada je tražila određeni ishod. Čini se da su sa slučajem Kennedyjem Leomn argumenti konačno poslani na počinak, ukop na kojem će sutkinja Sotomayor tugovati.

Ja ne ću. Određivanje onoga što Ustav označi kriterijima koje su nametnuli suci svodi nas s vladavine prava na vladavinu muškaraca (i žena) koji mogu sastaviti većinu od pet članova. Isto tako je pogrješna shvaćena središnja svrha Prvog amandmana. Napisan je da brani vjersku slobodu, a ne slobodu od vjere, Prvi amandman štiti prisutnost vjere u društvu. Ne zahtijeva da se religija zaključa samo za crkveni prostor ili da bude nevidljiva.

Učiniti religiju nevidljivom isto tako šalje poruku: da je ona nevažna, marginalna i nebitna za bilo što izvan religijskih objekata. Promiče lažno shvaćanje ne samo Ustava, nego i naše kulture u cjelini pretvarajući se da bi kultura čiji smo nasljednici mogla biti proizvod Atene i Rima, ali svakako ne Jeruzalema. Današnja kultura njeguje ono što je Neuhaus nazvao „golim javnim trgom“, očekivanje da građansko sudjelovanje zahtijeva uklanjanje vlastitih vjerskih opredjeljenja.

Prvi amandman ne zahtijeva da religiozni Amerikanci budu nevidljivi. U svjetlu slučaja Kennedy, čak ih se poziva da postanu aktivniji u društvu.

John M. Grondelski je umirovljeni profesor teologije i bivši dekan Teološkog fakulteta Sveučilišta Seton Hall, u South Orange, New Jersey.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...