Nedjelja, 27. studenoga 2022.

Zašto pripadnici woke pokreta toliko mrze Clarencea Thomasa?

Nakon poništenja presude u korist Roe, sudac Clarence Thomas bio je posebna meta otrovnih napada woke pokreta. Zašto ga toliko mrze? Moglo bi se pomisliti da je to zbog njegovih nepokolebljivih stavova protiv pobačaja, ali to objašnjenje ne daje potpun odgovor.

Papa Franjo je davno izrazio da je protivljenje pobačaju „usko povezano s obranom svakog drugog ljudskog prava“, a ipak ljevica ga ne napada (zapravo, mnogima se čak i sviđa ovaj papa). U nekom je trenutku čak i Joe Biden podržao Vrhovni sud da ponište presudu u korist Roe, a ljevica se opet nije okomila na njega.

Sudac Clarence Thomas se ne ponaša kako mainstream od njega očekuje

Dakle, zašto je toliko izraženo neprijateljstvo protiv C. Thomasa? Može postojati samo jedno objašnjenje: rasa. Kada je 1991. bio optužen za seksualno zlostavljanje Anite Hill, C. Thomas je uzvratio kako je bio žrtva linča „zato jer predstavlja crnce koji su se udostojili razmišljati za sebe, učiniti nešto za sebe, imati drugačije ideje, i to je poruka što će vam se dogoditi ako ne podržite stari poredak”.

Ovo je konkretna priča, jer je potvrdila patnju stvarnih žrtava linča u problematičnoj američkoj povijesti rasnih odnosa. Ali tvrdnja C. Thomasa ima smisla, jer izgleda da će se u Sjedinjenim Američkim Državama svaka crna osoba koja se usudi odstupiti od službenog narativa o tome kako bi se crnci trebali ponašati suočiti s teškim uznemiravanjem.

On je 1991. primijetio trend koji će postati mainstream u našem vremenu; ako ste rođeni s određenom bojom kože, onda biste se trebali ponašati na određeni način i zastupati određenu ideologiju. Ako ne, onda ste izdajica svoje rase. I Biden je to “lijepo“ formulirao:

„Ako imaš problem shvatiti jesi li za mene ili Trumpa, onda nisi crnac“.

Svaki kompetentan proučavatelj povijesti rasizma odmah bi to prepoznao kao rasni esencijalizam. Kao što Angelo Corlett objašnjava u svojoj knjizi „Race, Racism and Reparations“:

„Zagovornici rasnog esencijalizma definiraju ljudske rase skupom genetskih ili kulturnih osobina koje dijele svi članovi ‘rasne’ skupine“.

Tko su neonacisti danas?

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća ovo je stajalište bilo popularno među zagovornicima takozvane „rasne znanosti”. Vjerovali su da rasne biološke osobine određuju kako će se ljudi ponašati. Hitler je vjerovao da bez obzira koliko se osoba sa židovskim podrijetlom pokušavala asimilirati u njemačko društvo (čak i ako se obratila na drugu vjeru), on ili ona će i dalje biti opasni Židov/ka, jer je to u njegovoj ili njezinoj biti.

Rasni esencijalizam je odvratan i netko bi mogao pomisliti da je nakon 1945. svijet naučio lekciju. Pa ipak, rasni esencijalizam je živ, ali ovaj put, pod krinkom probuđenog progresivizma. Prema današnjim woke pravilima, ako ste crnac morate prihvatiti cijeli woke način razmišljanja.

Bijelcima (kao što je papa Franjo) povremeno može biti oprošteno što imaju stavove protiv pobačaja, ali ako ste crnac i odstupate od woke ideologije (kao što je Clarence Thomas), vi ste rasni izdajica, ujak Tom. Nije iznenađujuće da su Thomasa više puta nazivali „ujakom Clarenceom“.

Ako ste crnac, ne samo da se morate ponašati na određeni način, već morate imati i posebne rasne seksualne sklonosti. Woke ideologija potiče međurasne veze, ali među njima postoji osjećaj nelagode kada razmišljaju o uspješnom crncu koji se ženi bjelkinjom.

Kada je C. Thomas nominiran za sudca Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, kolumnistica „USA Today“ Barbara Reynolds napisala je: “Evo čovjeka koji će odlučivati o ključnim pitanjima za zemlju i koji je već rekao ne crncima; već je sebi rekao da ako se ne može postati bijelac da će razmišljati kao bijelci i oženiti se bjelkinjom”. Russell Adams, voditelj afroameričkih studija na Sveučilištu Howard, rekao je da je Thomasovo „ženidba s bjelkinjom znak njegovog odbacivanja crnačke zajednice“.

Uistinu rasistički

Frantz Fanon je netko koga ljevica voli. Napose zbog njegove studije „Crna koža, bijele maske“ (1952.), što se smatra kanonskim tekstom woke pokreta. U toj knjizi prezire crnce koji se zaljubljuju u bjelkinje. Fanon osuđuje takve crnce jer je u jednom dijelu studije rekao ovo: „Iz najcrnjeg dijela moje duše, i iz moga uma, izvire ta želja da iznenada postanem bijel. Želim da me ne priznaju kao crnca, već kao bijelca… Ženim se za bijelu kulturu, bijelu ljepotu, bijelu bjelinu”. Implikacija ovog odlomka je da je voljeti bijelu ženu čin rasne izdaje.

Fanon je osjećao prezir prema crncima koji su prihvatili zapadne vrijednosti. Tvrdio je da nose bijele maske, kao da na neki način odudaraju od svoje prave suštine, pa žive neautentičan život. Stoga, prema Fanonu, zapadnu civilizaciju treba u potpunosti odbaciti. Kao što je objasnio u svojoj knjizi „The Wretched of the Earth“: „Kada kolonizirani čuju govor o zapadnoj kulturi, trebaju povući svoje mačete ili barem provjeriti jesu li im pri ruci”. Onaj tko se divi zapadnim vrijednostima je izdajica.

Od Fanona, rasni esencijalizam u ime napretka sve je pogoršao. Afroamerikance se sada potiče da ne poštuju točnost, jer dolazak na vrijeme predstavlja dio bjelačke kulture. Crna djeca koja su akademski talentirana riskiraju da im se kaže kako „glume bijelce“. Objektivno analiziranje stvari je čin bijele nadmoći i tako dalje.

Posljedično, Clarenceu Thomasu nije dopušteno zastupati stavove protiv pobačaja. Nitko ne mari za njegove argumente protiv pobačaja, jer ih on uopće ne bi trebao iznositi. Ostalim pravnicima, filozofima ili teolozima bit će dopušteno protiviti se pobačaju, ali samo ako su bijelci. C. Thomasa mrze ne zbog njegovih stavova, već zbog njegove boje kože. On uznemirava proizvoljne rasne klasifikacije koje su pripadnici woke ideologije tako željno prihvatili.

Prema woke ideologiji, crnci ne mogu biti konzervativni, a ako jesu, onda oni samo nose „bijelu masku“. Da parafraziramo pokojnog Christophera Hitchensa, „identitetska politika truje sve”. Više ne možemo voditi smislenu raspravu o nečemu tako vitalnom kao što je ontološki status fetusa, jer će grupe diskutanata odrediti kome je dopušteno zastupati određeno gledište. Vrijeme je da se suprotstavimo ovom ludilu.

Gabriel Andrade je sveučilišni profesor porijeklom iz Venezuele. Piše o politici, filozofiji, povijesti, religiji i psihologiji.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...