Subota, 26. studenoga 2022.

Zašto su nepomirljivi katolicizam i slobodno zidarstvo?

Autor: Robert Bradley, D. I.

Koja je istina o trenutnom službenom stavu Katoličke crkve prema slobodnom zidarstvu? Da bismo započeli ovo istraživanje o onome što je sada na snazi, trebali bismo se vratiti na ono što je navedeno u crkvenom kanonskom pravu prije nego što je postojala bilo kakva sumnja o tome u kakvome je Crkva bila odnosu prema/ili bolje rečeno s masonerijom. Prijašnji Zakonik kanonskog prava (koji je objavljen na Duhove, 27. svibnja 1917. godine, samo dva tjedna nakon Gospina prvog ukazanja u Fatimi) sadržavao je kanon koji je definirano sadržavao sve prethodne papinske osude. Kanon 2335 glasi ovako:

„Oni koji se učlane u slobodnozidarsku sljedbu ili u druga društva takve vrste, koja rovare protiv Crkve ili zakonitih državnih vlasti, upadaju tim samim u izopćenje pridržano Apostolskoj Stolici na obični način“.

Međutim, nakon Drugoga vatikanskog sabora, kada je bila u tijeku revizija Kodeksa kanonskog prava, prevladavajući duh „ekumenskog dijaloga“ potaknuo je pitanja među raznim biskupima je li Kanon 2335 još uvijek na snazi ili ne. Odgovarajući na ova pitanja u jednom pismu kardinala Franje Šepera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, predsjednicima svih biskupskih konferencija, od 18. srpnja 1974., stoji da: (1) Sveta Stolica je u više navrata tražila od biskupa informacije o suvremenim masonskim aktivnostima usmjerenim protiv Crkve; (2) neće biti novog zakona (kanona) po ovom pitanju, do revizije Kodeksa koja je sada u tijeku; (3) svi kazneni kanoni moraju se strogo tumačiti i (4) ovim se ponavlja izričita zabrana masonskog članstva klericima, redovnicima/ama i članovima/icama svjetovnih instituta.[1]

Ovo prilično nespretno strukturirano pismo (koje iz nekog razloga nije objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice) počelo se tumačiti u mnogim krugovima kao da se dopušta članstvo laicima u masonskim (ili sličnim) udruženjima koja, prema procjeni mjesnog biskupa, nisu aktivno kovala zavjeru protiv Crkve ili legitimnih civilnih vlasti.

Ovakvo stanje, u kojem se nedvojbeno priličan broj katolika u takozvanoj „dobroj vjeri“ pridružio masonima, trajalo je nekoliko godina. Zatim je 17. veljače 1981. godine kardinal Šeper izdao službenu izjavu: (1) njegovo izvorno pismo ni na koji način nije promijenilo snagu postojećeg kanona 2335; (2) navedene kanonske kazne se ni na koji način ne ukidaju i (3) kardinal je podsjetio na opća načela tumačenja koja će primjenjivati mjesni biskup za rješavanje slučajeva pojedinih osoba, što ne znači da mjesna biskupska konferencija nema nadležnost za javno donošenje sudova općeg karaktera o prirodi masonskih udruženja, na način da se derogiraju prethodno navedene norme.[2]

Budući da se činilo da je ova druga izjava bila jednako nespretno sastavljena kao i prva, zbrka je i dalje ostala. Konačno, 1983. godine nastao je novi Kodeks zakonika sa pripadajućim kanonom 1374:

„Tko se upiše u društvo koje rovari protiv Crkve neka se kazni pravednom kaznom; tko pak takvo društvo promiče ili vodi neka se kazni zabranom bogoslužja“.

Deklaracija kardinala Ratzingera

Nakon proglašenja novog Kodeksa zakonika kanonskog prava, kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, izdao je novu izjavu navodeći da (1) novi kanon 1374 ima isti suštinski značaj kao i stari kanon 2335, a činjenica da „masonska udruženja“ više nisu eksplicitno imenovana je irelevantna; (2) negativan sud Crkve o masoneriji ostaje nepromijenjen, jer su masonska načela nepomirljiva s crkvenim učenjem („earum principia semper iconciliabilia habita sunt cum Ecclesiae doctrina“); (3) katolici koji se pridruže masonima su u stanju teškog grijeha i ne smiju se pričestiti i (4) nijedna mjesna crkvena vlast nema nadležnost postupiti drugačije od ovih odluka Svete Kongregacije.[3]

S ovim službenim izjavama univerzalne Crkve koje su do sada zabilježene[4], trebalo bi biti jasno da se žalosna zbunjenost tolikog broja katolika u vezi sa slobodnim zidarstvom mora smatrati samo privremenim odstupanjem i kao jedna od najskupljih posljedica bezumnog „duha“ Drugog vatikanskog sabora. Ali možemo se nadati da, kao i u drugim pitanjima koja su mučili Crkvu u posljednjih nekoliko godina, u ovome postoji providnost, pravi prikriveni blagoslov. Za sada, jasnije nego ikada prije, trebali bismo shvatiti zašto je Katolička crkva bila – i uvijek će biti – toliko suprotstavljena masoneriji.

U početku se može činiti uvjerljivim da je glavni (ako ne i jedini) razlog zbog kojeg Katolička crkva osuđuje slobodno zidarstvo taj što je masonstvo konspirativno. Njihova zavjera je bila usmjerena protiv Crkve (a u starom Zakoniku kanonskog prava spominje se i zavjera protiv države), a to je jedna deskriptivna izjava koja se spominje u obje verzije Zakonika kanonskog prava. Štoviše, čini se da je prvi kurijalni dokument koji smo citirali (onaj iz 1974. godine) jasno implicirao, da je jedan od „preduvjeta“ za dopuštanje katolicima da se pridruže masonskoj loži taj da dotična loža nije aktivno kovala zavjeru protiv Crkve i države. Ipak, unatoč svojoj početnoj vjerodostojnosti, čini se da ovo mišljenje nije primjereno. Dokaz za to nisu samo dva kasnija kurijalna dokumenta (iz 1981. i 1983. godine), nego još jasnija cjelokupna dosadašnja povijest rimskih dokumenata, kako kurijalnih tako i papinskih, koji govore o masoneriji.

Počevši 1738. godine s enciklikom „In Eminenti“ Klementa XII. (samo dvadeset i jednu godinu nakon uspostave Velike lože Engleske, događaj koji se obično prepoznaje kao početak modernog masonskog pokreta) te kroz deset uzastopnih pontifikata, slučaj Crkve protiv slobodnog zidarstva nalazi svoju kulminaciju 1884. godine enciklikom „Humanum Genus“ Lava XIII., u kojoj se masonska prijetvornost u pogledu njihovih stvarnih ciljeva u društvu – i njihove posljedične politike tajnosti u pogledu autoriteta Crkve i države, uključujući čak i vlastitog članstva — zapažala od strane Svete stolice i papinstva, a najizrazitije ju je prepoznao Lav XIII.[5] I u stoljećima nakon toga i u našoj zemlji ta je zavjerenička politika obilno dokumentirana.[6]

Koliko god ovo znanje o masonskoj strategiji bilo korisno za naše razumijevanje autentičnosti takvog pokreta, ono je sasvim sekundarno. Znanje je potpuno podređeno onome što definira sam pokret: sadržaj u čijoj funkciji je same „metoda“ zavjere; svrha koja određuje i opravdava sredstvo. Taj sadržaj – taj cilj – je ono što sada moramo ispitati, želimo li pronaći temeljni i eksplicitni razlog crkvene osude slobodnog zidarstva.

 Jedan od temeljnih razloga može se naći u jednom odlomku iz enciklike „Humanum Genus“ Lava XIII.:

 „no što je njihova konačna svrha nameće se na vidjelo. Naime, potpuno rušenje cijelog vjerskog i političkog poretka svijeta koji je stvorio kršćanski nauk i zamjena novim stanjem stvari u skladu s njihovim idejama, čime će temelji i zakoni biti formirani iz pukog „naturalizma“…“.

Dakle, temeljna doktrina takozvanih „prirodoslovaca“ , koju oni obznanjuju samim svojim imenom, jest da ljudska priroda i razum u svemu trebaju biti gospodari voditelji čovjeka. Smatrajući to, malo se brinu za obveze prema Bogu ili ga izopačuju pogrešnim i nejasnim mišljenjima. Jer oni poriču da je bilo što naučeno od Boga; ne dopuštaju nikakvu religijsku dogmu koju ljudska inteligencija ne može razumjeti, niti bilo kojeg učitelja kojem bi se trebalo vjerovati zbog njegovog autoriteta. A budući da je posebna i isključiva dužnost Katoličke Crkve u potpunosti prenijeti i poučavati riječima božanski primljene istine, uz korištenje drugih božanskih sredstava za spasenje, autoritetom svoje službe i branjenjem savršene čistoće protiv Crkve su usmjereni napadi i bijes neprijatelja.[7]

Katolicizam i masonerija su stoga u svojim temeljima suprotstavljeni. Ako bi jedno od njih prekinulo svoje suprotstavljanje drugome, onda bi sama ta činjenica predstavljala nešto bitno drugačije od onoga što je prije bilo; to drugo bi zapravo prestala postojati, tj. nestalo bi sebstvo. Jer katolicizam je u biti objavljena religija; u svojoj suštini je nadnaravna i po svojoj sudbini objavljena religija. Iznad svakog prirodnog ispunjenja, teži ka vječnom neizrecivom sjedinjenju s Bogom; a izvan svih prirodnih resursa, započinje to sjedinjenje ovdje i sada u sakramentalnom životu Crkve.

Slobodno zidarstvo je, s druge strane, u biti religija „razuma“. Uz inzistiranje i dosljednost koja odgovara na određeni način definiciji katoličanstva, masonstvo obećava savršenstvo u prirodnom poretku kao jedinu sudbinu – kao da je to zapravo najviša sudbina koja postoji. A ta se „savršenost“ osigurava resursima koji su očiti iz akumuliranog zbroja čistih ljudskih vrijednosti, podvedenih pod logom „razuma“.

Uostalom masonska loga su kompas i kvadrat, koji su simboli racionalizma jer tvrde da se poistovjećuju sa svime što je „prirodno“. Posljedični sinkretizam, koji spaja sve niti ljudskog iskustva – od kabalističkih misterija drevnog Orijenta do tehnoloških manipulacija post modernog Zapada – temelj je za tvrdnju masonerije da nije samo religija ono kako je klasično poimamo, nego je i priroda na „neki način“ religija čovjeka. Zato njihova tvrdnja da potječu sa početka povijesti – njihov kalendar broji „Svjetlosne godine“ (od prvog dana stvaranja) ili „Godine svijeta“ – nije puka šala s njihove strane. I zato postoji njihovo suprotstavljanje Crkvi, jer ne mogu podnijeti tvrdnju Crkve da je ona jedina istinska Crkva, i posljedično odbijanje Crkve da bude degradirana na status „sekte“ kakvo je uostalom masonstvo.

Budući da je tvrdnja Crkve da je jedna prava Crkva u konačnici utemeljena i potvrđena na stvarnosti i vjeri u jednog pravog Boga, suprotna masonskim uvjerenjima čija je percepcije Boga dijametralno suprotna vjeri Crkve. I tako je papa Lav XIII. izričito govorio o ovoj bitnoj suprotnosti između katoličanstva i masonerije u kontekstu prve Božje zapovijedi — „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene“ — zasigurno najradikalniji i najjednostavniji način situirati ovu opoziciju znači reći samo ovu zapovijed. Masonski „bog“ je idol. Ono što masoni stvarno štuju je čovjek—ili Duh koji je prevario čovjeka od početka, maskirani duh zla. To je primarni razlog zašto je Katolička crkva osudila, i uvijek će osuđivati, masoneriju. Jasno je da je ovo samo po sebi jedini razlog u najfundamentalnijem smislu, kao što je Lav XIII. ustvrdio, kojim se implicira i potvrđuje osuda masonstva.

Teška zloporaba zakletve

Možemo, međutim, navesti drugi razlog protivljenja Crkve masoneriji. Nije striktno neovisno o prvom razlogu, budući da se taj razlog temelji na prvoj Božjoj zapovijedi, još uvijek možemo razlikovati drugi razlog – utemeljen na drugoj Božjoj zapovijedi. Nekih deset godina prije enciklike „Humanum Genus“ pojavio se malo poznato, ali prodorno djelo, „A Study of Freemasonry“ (hrv. „Studija o slobodnom zidarstvu“), velikog biskupa New Orleansa, Felixa Dupanloupa.[8] Impresivno je Dupanloupovo poznavanje uvjerenja, propisno bilježenje činjenica i same težine masonske zavjere. Ali ono što on naglašava, osim iste primarne točke koju je naknadno naglasio Lav XIII., je masonsko kršenje druge Božje zapovijedi teškom zlouporabe zakletve. Poznate (ili, bolje rečeno, zloglasne) zakletve koje se provlače kroz cijeli ritual masonske inicijacije više su od pukih obećanja temeljenih na osobnoj časti. Oni formalno prizivaju „božanstvo“, a za svoj cilj imaju potpunu predanost čovjeka cilju pod najtežim okolnostima. Katolička crkva u takvim zakletvama vidi neizbježno teško zlo. Ili zakletve znače ono što govore ili ne. Ako misle ono što govore, onda je Bog pozvan da preokrene odanost svojih svjedoka (odnosno Crkve i države) koje je već odobrio. Ako su zakletve samo fiktivne, onda je Bog pozvan da svjedoči šali.

Nije tajna da ono što se događa „iza vrata lože“ je upravo ono što izaziva i opravdava crkvenu osudu masonstva. To je prije svega formalno kršenje druge Božje zapovijedi koju ovaj postupak neizbježno povlači. Štoviše, hvaljene masonske tajne jedva da su više tajna. U stvari postoji česta tvrdnja da u masoneriji nema tajni – da je sve otvoreno istinski otvorenom umu. U ovoj točki možemo vjerovati masonima na riječ; oni govori istinitije nego što to znaju!

Osuda slobodnog zidarstva od strane Katoličke crkve je otvorena i jasna. Po samoj svojoj naravi kako je formulirano u njihovim filozofskim izjavama i kako to žive u svome povijesnom iskustvu, masonstvo krši prvu i drugu Božju zapovijed. Ne štuju jednog istinskog Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga – već lažnog boga, simbolički transcendentnog, to jest imanentnog: „boga“ zvanog „razum“.

Stoga bismo mi katolici sada trebali jasnije vidjeti masone kakvi oni u biti jesu. Oni su nasljednici (nesvjesno ili na neki drugi način nije nebitno) religije koja tvrdi da je jedinina religija vjera u „boga“ razuma – i stoga je suštinski i neumoljiv neprijatelj katoličanstva. Slobodno zidarstvo u je svom modernom poimanju „modernost“ u najdubljem (tj. filozofskom i religijskom) smislu tog pojma. To je, jednom riječju, „krivotvoreni katolicizam“. Jer njihov „bog“ je „krivotvoreni bog“, to jest onaj koji bi bio kao Bog, on je zapravo onaj koji je knez ovoga svijeta, onaj koji je otac laži.

[1] „Complures Episcopi“, „Notiziario CEI“, 1974., str 191., (od „Enchiridion Vaticanum“, br. 563, str. 350- 351.).

[2] „Kongregacija za nauk vjere“, „Acta Apostolicae Sedis“, br. 73 (1981.), str. 240 – 241, (od „Enchiridion Vaticanum“, br. 1137, str. 1036 – 1039.).

[3] „Quaesitum est“, Acta Apostolicae Sedis, br. 76, 1984., str. 300., (od „„Enchiridion Vaticanum“, br. 553, str. 482 – 487.).

[4] Sažetak ove dokumentacije dao nam je na raspolaganje Američki biskupski odbor za pastoralno istraživanje i praksu, u izvješću pod naslovom „Masonry and Naturalistic Religion“, objavljenom u „Origins“, 15 (27. lipnja 1985.), str. 83 – 84.

[5] „Acta Sanctae Sedis“, br. 16, 1883., str. 420.

[6] Imate izvrsnu nedavno obavljenu knjigu, s naglaskom na američku masonstvo, od Paula Fishera „Behind the Lodge Door: Church, State and Freemasonry in America“ (Bowie, MD: Shield, 1988.).

[7] „Acta Sanctae Sedis“, br. 16, 1883., str. 421. Engleska verzija koje se ovdje koristi je iz jednog pamfleta koji je prvi put objavljen 1944. godine i ponovno tiskan od strane TAN-a (Rockford, IL: 1987), str. 6-7.

[8] Englesko izdanje koje sam koristio je objavljeno u Philadelphiji, 1856. godine.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...