Cijeli svijet su obišle vijesti od prije nekoliko dana da je islamski fanatik pokušao ubiti književnika Salamana Rushdieju tijekom predavanja održanog u zapadnom dijelu američke savezne države New York tako da ga je ubo više puta u vrat, trbuh i oko. Modus operandi koji je ovaj fanatik koristio odgovara dijelu nauka poslanika Muhameda, koji nalazimo i u Kuranu (v. 8, 12; 47, 4), te je takvim naukom podučavan cijeli niz sunitskih (salafističkih), ali i šijitskih džihadista. Ovaj čin je pokazao da islamski fanatizam ne poznaje granice, ni vremenske ni geografske.

Islamski fanatik je napao engleskog književnika indijskog podrijetla zbog fetve koju je prije trideset tri godine izrekao ajatolah Homeini zbog knjige „Sotonski stihovi“ i asocijacija, tj. metafora koje je književnik upotrijebio u knjizi. Osim sadržaja, samo ime knjige asocira na „sotonske stihove“ iz Kurana (53, 19-20). Potrebno je napomenuti da ta dva stiha (ajeta) spominju rani Muhamedovi biografi kao al-Wāqidīja, Ibn Sa’da i al-Tabarīja.

Ti „sotonski stihovi“ predstavljaju već poznati događaj kada je Muhamed umjesto da izrekne poruku Allaha zapravo zaveden Sotonom počeo hvaliti predislamske božice (al-Lāt, al-‘Uzzá i Manāt) poganima. Međutim, u modernoj islamologiji se kod muslimanskih smatra da je riječ o apsurdnoj situaciji jer je nelogično da bi poslanik Muhamed takvo nešto rekao poganima ako ih želi konvertirati. S druge strane ima dio islamologa u Europi koji smatraju da je riječ o istinitom događaju jer je jako neobično da bi prvi islamski učenjaci izmislili priču u kojoj je poslanik Muhamed osramoćen.

Iz naslova knjige sasvim je jasno zašto je ajatolah Homeini donio 1989. fetvu protiv Rushdieja, koji je nakon toga proveo skoro desetljeće skrivajući se u strahu za vlastiti život. Tek će 1998. u procesu normalizacije odnosa između Islamske republike Iran i Ujedinjenog Kraljevstva doći do suspenzije fetve protiv književnika. No kako je onda moguće da se napad dogodio? Jer suspenzija fetve ne znači da je ona prestala, a islamski fanatik se može pozvati na činjenicu da ona nikad nije opozvana niti da je čuo za suspenziju (uostalom 2011. je u Iranu nagrada za ubojstvo Rushdieja iznosila 3, 3 milijuna dolara).

U ovome napadu na književnika se vidi da Okcident nije izvukao nikakvu pouku iz svoga historijskog odnosa s muslimanskim zemljama kako na Bliskom istoku, tako i šire, ali posebna nedosljednost se iščitava u odnosu prema Iranu (od svrgavanja premijera Mossadegha, pa preko podržavanja dinastije Pahlavi i do davanja utočišta Homeiniju 1978. u Francuskoj). Kada je Reza Pahlavi u vremenu naftne krize uznemirio Zapad, dogodilo se da je Zapad iranskom šahu okrenuo leđa dajući azil ajatolahu Homeiniju, koji je velikodušno bio primljen u Francuskoj, napose od lijevih intelektualaca kao što su Jean Paul Sartre i Simone de Beauvoir.

Iako su se Homeiniju divili europski ljevičari zbog njegove borbe protiv režima, to nije spriječilo ajatolaha da se obračuna s komunističkim drugovima u Iranu nakon revolucije šaljući ih u zatvor, na vješala ili u izgnanstvo. Na perfidniji način se riješio takozvanih „crvenih klerika“ tako da ih je obezglavio, tj. njihov vođa Mahmoud Taleghani je umro pod nerazjašnjenim okolnostima i time ajatolah nije imao nikakvu opoziciju unutar šijitskih kleričkih krugova. Smrću Taleghanija je završio san europskih ljevičara o „crvenom“ Iranu.

Dok je intelektualna ljevica bila razočarana razvojem revolucije u Iranu, zapadni političari na čelu s Carterom i d’Estaingom su bili pragmatični pokušavajući pridobiti Homeinija (nadajući se da će time produžiti koncesiju na naftna polja) pa su čak i na konferenciji u Guadeloupeu (1979.) priznali njega kao zakonitog vladara Irana umjesto Pahlavija. Što ajatolah Homeini misli o američkom diplomatskom priznavanju njega kao vođe Irana je pokazao dopustivši napad na američku ambasadu u Teheranu (zbog toga jer su Amerikanci dali azil Pahlaviju), pri čemu je zarobljeno diplomatsko osoblje (o tome događaju je napravljen vrlo kvalitetan film „Argo“). Nedugo nakon toga uslijedio je iračko-iranski rat koji je dodatno produbio antagonizam između Irana i Okcidenta.

Primjer Irana nam pokazuje kako smo svjedoci velikih promjena u zadnjih četrdesetak godina na Bliskom istoku. Od pokušaja implementiranja zapadnih vrijednosti do nemogućnosti i odbijanja lokalnog stanovništva da se one prihvate. Iz svega navedenoga je očigledno kako aristotelovski logički način razmišljanja biva na Orijentu zamijenjen doslovnim tumačenjem Kurana. Brojni atentati i napadi islamskih terorista potvrđuju ovu tezu i dokazuju da se kritičko razmišljanje u islamskom svijetu često plaća životom ili neprestanim skrivanjem u strahu od izvršavanje fetve, kao što je slučaj Rushdiea.