Srijeda, 17. travnja 2024.

Hoće li Okcident izvući pouku iz pokušaja ubojstva Salamana Rushdiea?

Cijeli svijet obišle su vijesti od prije nekoliko dana da je islamski fanatik pokušao ubiti književnika Salamana Rushdieju tijekom predavanja održanog u zapadnom dijelu američke savezne države New York. Ubo ga je više puta u vrat, trbuh i oko. Modus operandi koji je ovaj fanatik koristio odgovara dijelu nauka poslanika Muhameda, koji nalazimo i u Kuranu (v. 8, 12; 47, 4), te je takvim naukom podučavan cijeli niz sunitskih (salafističkih), ali i šijitskih džihadista. Ovaj čin je pokazao da islamski fanatizam ne poznaje granice, ni vremenske ni geografske.

Islamski fanatik je napao engleskog književnika indijskog podrijetla zbog fetve koju je prije trideset tri godine izrekao ajatolah Homeini zbog knjige „Sotonski stihovi“ i asocijacija, tj. metafora koje je književnik upotrijebio u knjizi. Osim sadržaja, samo ime knjige asocira na „sotonske stihove“ iz Kurana (53, 19-20). Potrebno je napomenuti da ta dva stiha (ajeta) spominju rani Muhamedovi biografi kao al-Wāqidīja, Ibn Sa’da i al-Tabarīja.

Ti „sotonski stihovi“ predstavljaju poznati događaj. Poslanik Muhamed trebao je izreći poruku Allaha, ali je zaveden Sotonom počeo hvaliti predislamske božice (al-Lāt, al-‘Uzzá i Manāt) poganima. Međutim, u modernoj islamologiji se kod muslimanskih smatra da je riječ o apsurdnoj situaciji jer je nelogično da bi poslanik Muhamed takvo nešto rekao poganima ako ih želi konvertirati. S druge strane ima dio islamologa u Europi koji su uvjeren u istinitost ovog događaja, jer su islamski teolozi prenijeli ovu priču, a ne kršćani ili Židovi.

Iz naslova knjige sasvim je jasno zašto je ajatolah Homeini donio 1989. godine fetvu protiv Rushdieja, koji je nakon toga proveo skoro desetljeće skrivajući se u strahu za vlastiti život. Tek će 1998. u procesu normalizacije odnosa između Islamske republike Iran i Ujedinjenog Kraljevstva doći do suspenzije fetve protiv književnika. Ali kako onda je uopće došlo do ovog napada? Naime, suspenzija fetve ne znači njezin prestanak, a islamski fanatik se može pozvati na činjenicu da nikad čuo za suspenziju (uostalom 2011. godine je u Iranu nagrada za ubojstvo Rushdieja iznosila 3, 3 milijuna dolara).

U ovome napadu na književnika vidi se naivnost Okcidenta koji nije izvukao nikakvu pouku iz historijskog odnosa s muslimanskim zemljama, kako na Bliskom istoku, tako i šire, ali posebna nedosljednost se iščitava u odnosu prema Iranu (od svrgavanja premijera Mossadegha, pa preko podržavanja dinastije Pahlavi i do davanja utočišta Homeiniju 1978. u Francuskoj). Kada je Reza Pahlavi u vremenu naftne krize uznemirio Zapad, dogodilo se da je Zapad iranskom šahu okrenuo leđa dajući azil ajatolahu Homeiniju, koji je velikodušno bio primljen u Francuskoj, napose od lijevih intelektualaca kao što su Jean Paul Sartre i Simone de Beauvoir.

Iako su se Homeiniju divili europski ljevičari zbog njegove borbe protiv režima, to nije spriječilo ajatolaha u obračunavanju s komunističkim drugovima u Iranu nakon revolucije šaljući ih u zatvor, na vješala ili u izgnanstvo. Na perfidniji način se riješio takozvanih „crvenih klerika“ – obezglavio ih je, njihov vođa Mahmoud Taleghani umro je pod nerazjašnjenim okolnostima. Ajatolah njegovom smrću nije imao nikakvu opoziciju unutar šijitskih kleričkih krugova. Smrću Taleghanija je završio san europskih ljevičara o „crvenom“ Iranu.

Dok je intelektualna ljevica bila razočarana razvojem revolucije u Iranu, zapadni političari na čelu s Carterom i d’Estaingom su bili pragmatični pokušavajući pridobiti Homeinija (nadajući se da će time produžiti koncesiju na naftna polja) pa su čak i na konferenciji u Guadeloupeu (1979.) priznali njega kao zakonitog vladara Irana umjesto Pahlavija. Što ajatolah Homeini misli o američkom diplomatskom priznavanju njega kao vođe Irana je pokazao dopustivši napad na američku ambasadu u Teheranu (zbog toga jer su Amerikanci dali azil Pahlaviju), pri čemu je zarobljeno diplomatsko osoblje (o tome događaju je napravljen vrlo kvalitetan film „Argo“). Nedugo nakon toga uslijedio je iračko-iranski rat koji je dodatno produbio antagonizam između Irana i Okcidenta.

Primjer Irana nam pokazuje kako smo svjedoci velikih promjena u zadnjih četrdesetak godina na Bliskom istoku. Od pokušaja implementiranja zapadnih vrijednosti do nemogućnosti i odbijanja lokalnog stanovništva da se one prihvate. Iz svega navedenoga je očigledno kako aristotelovski logički način razmišljanja biva na Orijentu zamijenjen doslovnim tumačenjem Kurana. Brojni atentati i napadi islamskih terorista potvrđuju ovu tezu i dokazuju da se kritičko razmišljanje u islamskom svijetu često plaća životom ili neprestanim skrivanjem u strahu od izvršavanje fetve, kao što je slučaj Rushdiea.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...