Nedjelja, 27. studenoga 2022.

I DANAS! Masonska sekta rađa plodove koji su pogubni i najgoreg mirisa

Papa Leo XIII. napisao je da je krajnja svrha pokreta slobodnog zidarstva „potpuno rušenje cjelokupnog vjerskog i političkog poretka svijeta koji je proizveo kršćanski nauk, i zamjena novim stanjem stvari u skladu s njihovim idejama, kojima će temelji i zakoni biti izvučeni iz pukog naturalizma“.

Kad je riječ o djelima milosrđa, nakon kršćanskih crkava raznih denominacija, možda se nijedna druga skupina ne ponosi dugačkim popisom korisnika kojoj korisnici djela milosrđa duguju zahvalnost za velikodušnu potporu više od slobodnih zidara.

Doista, tvrde da nemaju drugog cilja osim bratske podrške svojim bližnjima. Oni tvrde da pokazuju milosrđe prema svima i da strogo zahtijevaju od svojih članova pridržavanje vrlina i masonskog kodeksa ispravnog moralnog ponašanja.

Što bi objektivan promatrač trebao reći o takvim tvrdnjama? Jesu li masoni dobrotvorno bratstvo, kakvim se predstavljaju? Ili iza fasade ljubavi prema bližnjima i siromasima postoji nešto drugo? Što je s brojnim optužbama za organizirani kriminal? Što je s nacionalnim i međunarodnim istragama ubojstava u koje su upleteni slobodni zidari? Što je s njihovom navodnom umiješanošću u revolucije u proteklih nekoliko stoljeća?

Naizgled „pošteno djelovanje“

U prvoj crkvenoj osudi slobodnog zidarstva, u enciklici „In Eminenti“, Klement XII. optužio je masone da „utječu na naravne zakone“. Ako je masonerija doista narušavala naravni zakon, bilo bi dobro vidjeti što se krije ispod masonske predstave bratstva i milosrđa, kako bi se razotkrila laž i izbjeglo to da postanemo njezina nesvjesna žrtva.

Ono što će ovdje biti predstavljeno izvučeno je iz svjedočanstava samih slobodnih zidara, prikupljenih i istraženih tijekom dvaju znanstvenih projekata provedenih u Engleskoj u drugom dijelu dvadesetog stoljeća i objavljenih u dva djela pod naslovom „The Brotherhood“ („Bratstvo“) (iz 1983.) Stephena Knighta i „Inside the Brotherhood“ („Unutar bratstva“) (iz 1989.) Martina Shorta.

Prvi se znanstveni rad uglavnom sastojao od izravnih izvještaja o osobnim intervjuima sa slobodnim zidarima u Engleskoj. Otkrića korupcije u raznim dijelovima britanskog društva – posebno u policiji – koja je Knightova knjiga objavila, potaknula su masone da se uključe u PR kampanju opovrgavanja koja je pratila niz radijskih razgovora, konferencija za tisak i informativnih brošura.

Prema Martinu Shortu, nakon što se njegova knjiga pojavila, masoni su, u svojim nastojanjima da dobiju odobravanje javnosti otišli toliko daleko da su otvorili stalnu izložbu u Freemasons Hallu u Londonu (1986.) „predstavljajući službenu povijest engleske lože“. Na izložbi su bili portreti kraljeva i prinčeva koji su bili masoni, ukrašeno masonsko prijestolje, ogrtač Velikog učitelja, simbolični alati slobodnog zidarstva, dragulji, srebrnina i dokazi dobrotvornog rada bratstva. Opet, u PR videu pod naslovom slobodni zidari su predstavili djelovanje „za javne škole i radničku klasu, razne rase, rad za građansku klasu, moral, zajedništvo i milosrđe… Film je pokazao dobra djela masonerije za stare, bolesne, siročad i udovice, i njezine darove za ne masonske svrhe.”(Martin Short, Unutar bratstva, str. 20-21).

Međutim, kao što i Short napominje:

„Svi ofenzivni artefakti bratstva su bili udaljeni od pogleda javnosti. Nije bilo Tylerovog mača (oružja masonske straže) kojim su se branili od uljeza. Nije bilo maske za povez na očima onih koji su inicirani, nije bilo niti bodeža kojim su se probijale grudi izdajnika, niti užeta ili sajle da bi se omotali oko njihovih vrata, niti jednog simbola tradicionalne sudbine koja čeka svakog masona koji izda bratstvo. Nije bilo ljudske lubanje koja se koristila u ritualu vitezova templara, niti objašnjenja za ‘sveto i tajanstveno ime’ Boga, sastavljeno (prema ‘Mističnoj lekciji’ Royal Archa) od imena tri pretkršćanska božanstva, od kojih su neka imala sotonistički prizvuk“. (Short, str. 21).

Fasada za korupciju

Unatoč naporima Velike lože da izgleda pošteno, istrage oko masonskih zločina otkrivaju organizirano odobravanje kriminalnih aktivnosti. Što se tiče odgovornosti za zločine slobodnih zidara, čak iako loža tvrdi da je „sustav moralan“, ipak postoji krivnja za organizirane zločine koje su počinili njeni vođe, a samim time se optužbe protiv članova s pravom stavljaju na samu organizaciju. Short dobro artikulira ovu logiku:

„Budući da masonerija tvrdi da je sustav moralan, svaka Velika loža snosi određenu odgovornost za prekršaje svojih članova, bilo da ih počine kao masoni ili kao građani zajednice. Organizacija ima moć izbaciti počinitelje, ali tu moć rijetko koristi – koliko god bili jaki dokazi protiv ‘kriminalaca’ – te time autsajderi imaju puno pravo osuditi zajednicu u cjelini… To je primjena prastarog pravnog načela da se korporacija ili udruženje mogu smatrati odgovornom za postupke svojih zaposlenika ili članova“ (Short, str. 26).

„Kao što dokazi potvrđuju, sama struktura tajnog društva slobodnog zidarstva podložna je skrivanju planova ne moralnih, već zloćudnih, ne društvenih, već sebičnih“, kako otkriva Short. Doista, krvne zakletve koje sačinjavaju njihove obrede inicijacije i napredovanja „legitimiziraju određenu zlonamjernost prema autsajderima“. (Short, str. 50).

Kao što Short to detaljno navodi:

„Tvrdnja Crafta da je društvo „moralno“ davala mu je neku privlačnost, iako se ne može vjerovati da je čovjek osamnaestog stoljeća želio da mu se moral nalaže u loži usred tjedna kada je već u nedjelju slušao homiliju u crkvi. Možda ga je više privukla spoznaja da bi ova časna fasada mogla pružiti pokriće za manje časne aktivnosti: ne moralne, već zloćudne, ne društvene, već sebične… Iako bi lože mogle tvrditi da usađuju masonski „neobičan sustav morala“, lako bi mogle postati stanice intriga, samonapredovanja i korupcije. Takav potencijal postoji u ložama do danas. Doista, rituali na svakom stupnju legitimiraju određenu zlonamjernost prema autsajderima“. (usp. Short, str. 50).

Pogled na tekstove masonskih rituala otkriva grotesknu, nemoralnu i zločinačku prirodu kazni koje se zazivaju ako mason iznevjeri svoju zakletvu tajnosti.

Short opisuje ulazak pojedinca u masoneriju, na prvom stupnju takozvani „prijavljeni pripravnik“ prolazi sljedeće, opisujući navedeno:

Kroz formalnu povijest engleskog masonstva, sve do 1986., kandidat je s povezom na očima i golih grudi morao staviti ruku na otvorenu Bibliju i ‘svečano se zakleti’ da će se pridržavati ovih zavjeta: „Pod ništa manjom kaznom… od one da moje grlo bude prerezano, moj jezik iščupan i zakopan u morskom pijesku udaljenom od obale, gdje plima redovno dolazi i odlazi dva puta u dvadeset četiri sata, ili da podnesem učinkovitu kaznu žigosanja kao namjerno krivokletna osoba, lišena svake moralne vrijednosti i potpuno nepodobna da bude primljena u ovu časnu i obožavanu ložu…“ (Short, str. 51).

Nakon prijama u drugi stupanj, ako kandidat iznevjeri svoju zakletvu tajnosti, on se podvrgava „da mu se grudi otvore, srce iz njih bude istrgnuto i predano pticama nebeskim ili zvijerima proždrljivim kao plijen“. (Short, str. 51).

Za treći stupanj, takozvani stupanj majstora masona, izdaja osuđuje čovjeka na to da „bude presječen na dva dijela, da mu utroba bude spaljena u pepeo, a taj pepeo razasut po licu zemlje i nošen četirima vjetrovima nebeskim, da nema ni traga sjećanja na tako podlog jadnika koji nema što više tražiti među ljudima, napose među majstorima masona“ (Short, str. 52).

Jezivost izrečenih kazni je nevjerojatna. Najstrašnije vrste smrti koje se mogu zamisliti izmislile su se zbog obvezivanja ljudi na potpunu tajnost. To što bi ljudi bili voljni reći da će patiti ili nanijeti takve stvari samo po sebi otkriva moralni karakter kojem takvo društvo naginje svoje članove.

Velika loža Engleske je 1986. promijenila svoje rituale tako da su kazne, umjesto da budu izgovorene na mjestu zakletve, bile izrečene na drugom mjestu u razdoblju ceremonije u prisutnosti majstora lože. Ipak, vrijedno je pažnje da su se kazne zadržale u svoj svojoj jezivosti.

Masonsko djelovanje i osveta

Ne samo da su članovi masonerije napredovali kroz najstrašnije krvne zakletve koje se mogu zamisliti, stavljajući ubojstvo pred kandidate kao unaprijed poznatu posljedicu izdaje svetih tajni lože, već njihovi dokumenti o osnivanju upućuju članove da izvode ono što je možda najčešće optužba podignuta protiv lože, a to su masonske preferencije uobličene u djelovanju. Možda je manje poznata masonska osveta koja se javlja kao njezin pandan, isto tako prisutna na početku masonerije.

Uzimajući tradiciju iz srednjovjekovnih cehovskih uputa da klesari trebaju osigurati posao svojim kolegama klesarima, čak i ako su stranci, James Anderson primijenio je izreku davanja prednosti svim zanatima kolega slobodnih zidara kada je 1723. napisao Ustav za slobodne zidare: „Vi ne naplaćujte učiniti više od onoga što vaše sposobnosti mogu učiniti; a uz to dajte prednost siromašnom bratu [kolegi zidaru] koji je dobar čovjek ispred bilo kojeg drugog siromašnog čovjeka u istim okolnostima”.

Prema Shortu:

„Anderson je preuzeo ovo načelo [preferenciju masona u odnosu na ne masona] – što je dovoljno časno kada je ograničeno na jedan srednjovjekovni zanat – i proširio ga u zapovijed za sve slobodne zidare [ime koje razlikuje moderne slobodne zidare od srednjovjekovnih kamenoklesara] tako da favoriziraju jedni druge u odnosu na ne masone. Tako je Craftov najpoznatiji scenarist izokrenuo pravila graditelja katedrala u obvezujući kodeks sklonosti, pristranosti i uzajamne pomoći“. (Short, str. 56).

Short ističe da Andersonove upute o „bratskoj ljubavi” članova lože „izgleda znače da iako je masonova dužnost prema bratu ograničena kako ne bi oštetio vlastite interese, ona je bezgranična u svakom drugom pogledu. Isto tako, obvezuje masone da brane interese brata, čime Anderson potvrđuje da nema ograničenja za štetu ili klevetu koju mogu nanijeti ne masonima”. (Short, str. 56).

Malo je poznata pozadina Andersonovih konstitucija, napose činjenica da je Andersonov otac, James Anderson stariji, bio mason lože u Aberdeenu. Oštra kazna u Aberdeenu za članove koji su odbili platiti novčane kazne koje je nametnula loža i koji su tražili pomoć pred građanskim sucem označavala je ekonomsku propast za mnoge ljude. Cijela bi se loža pojavila pred sucem kako bi prekršitelja proglasio krivokletnikom, a zatim bi ga isključila iz svih gospodarskih djelatnosti, što je rezultiralo ekonomskom propašću…

Aberdeenski ustav otkriva društvo motivirano manje „svetim moralnim dužnostima“ ; a više odmazdom. Tamo nije bilo „zajednice između dobrih i iskrenih ljudi“, već bande spremne uništiti još jednog člana koji je tražio pošteno saslušanje negdje drugdje. Ovi ljudi nisu vođeni kulturnim ponašanjem, suosjećanjem prema grešnosti čovječanstva ili ugodnom vezom bratske ljubavi; za njih je istina ograničena na vrlo mali krug, izvan kojeg je prihvatljivo govoriti koordinirane laži kako bi se postigla ekonomska propast drugih. (Short, usput str. 57 – 58).

U novom ustavu engleske masonerije iz 1723., umjesto izričitog odobravanja osvete diktirane u loži njegova oca, mlađi Anderson je unio u ustav legendu o ubojstvu Hirama, mitskog graditelja Solomonovog hrama koji je odbio otkriti tajnu lozinku trojici šegrta. Rekonstrukcija njegova ubojstva čini, čak i danas, dio ceremonije dodjele stupnja majstora masona. (Zanimljivo je da u rekonstrukciji Hiram nije samo ubijen, nego je vraćen u život kao novi majstor zidar, što bi se vrlo dobro moglo shvatiti kao masonska zamjena Kristove smrti i uskrsnuća). U svakom slučaju, preplitanje tema ubojstva i izdaje tajni zasigurno oblikuje pogled na svijet u masonskom kultu, koji nema moralnih prosudbi i vodi se isključivo osvetom.

Short piše: „Kada je James Anderson Junior napisao svoj engleski ustav za masone, lukavo nije izrazio žudnju za osvetom koju su očitovala njegova braća u Aberdeenu. Ipak, istovremeno, u ritualima slobodnog zidarstva osveta je posvećena umetanjem nove legende koja će preobraziti cjelokupni pogled bratstva na svijet” (Short, str. 58).

Prije objavljene studije Martina Shorta o slobodnom zidarstvu, u dugom nizu intervjua s engleskim masonima, Stephen Knight je bilježio primjere masonske sklonosti i korupcije, posebno unutar britanske policije.

U jednom takvom intervjuu, deklarirani mason, dok je branio čestitost lože u cjelini, posvjedočio je o nebrojenim načinima na koje slobodni zidari mogu nanijeti ekonomsku propast svojim sugrađanima. Knight bilježi sljedeće:

„Masoni mogu dovesti do toga da kreditne tvrtke i banke povlače kredite pojedinim klijentima i obrtnicima. Banke mogu ovršiti pojedine građane. Ljudi koji se za svoj posao oslanjaju na telefon mogu biti odsječeni na duže vrijeme. Masonski zaposlenici lokalnih vlasti mogu organizirati da se nečiji odvodi pregledaju i da se prijavi velika šteta, opterećujući tako osobu ogromnim računima za popravak; a radnici koji obavljaju posao mogu ‘pronaći’ – u stvarnosti uzrokovati – daljnju štetu. A što se tiče pravnih pitanja, pošteno saslušanje je teško dobiti kada je čovjek u financijskim poteškoćama i istovremeno u sukobu s masonima“ (Knight, str. 147).

Nakon što je proveo opsežnu istragu, Knight je pozvao britanske civilne vlasti da pokrenu neovisnu istragu o masonskoj korupciji među policajcima i tajnom dogovoru između službenika i kriminalaca za koje je utvrđeno da pripadaju loži. „Neovisnu istragu o slobodnom zidarstvu u policiji”, napisao je, „treba pokrenuti što je prije moguće. Iako većina policije nije korumpirana, jasno je da korumpirana policija može i koristi masonstvo za postizanje i produbljivanje svoje korupcije”. (Knight, str. 113)

Prema sudskom svjedočenju policijskog doušnika po imenu Michael Gervaise, u slučaju pljačke srebrnih poluga vrijednih tri i pol milijuna funti, „određeni službenici bili su slobodni zidari. Određeni kriminalci pripadali su istoj loži. Bilo je osam ili devet časnika u istoj loži kao i ljudi uključeni u pljačku srebrnih poluga”. (Knight, str. 114). Doušnik je svjedočio da je policija unaprijed upozorila kriminalce na njihovo skoro uhićenje. Zbog toga je jedan od pljačkaša pobjegao i nikad mu se nije ušlo u trag.

Papinska osuda

Konačnu riječ o moralnom karakteru masonske lože prepuštam Lavu XIII., koji je u enciklici „Humanum Genus“ vrlo jasno naglasio pogubnu prirodu masonerije, ne samo u odnosu na Crkvu, već i u odnosu na mir i pravi poredak građanskog društva. To je napravio riječima koje nisu manje istinite danas nego kad su bile prvi put napisane, Lav XIII. Upozorava:

„S prijevarnim vanjskim izgledom i načinom simulacije koji je uvijek isti, masoni, poput starih manihejaca, nastoje se, koliko god je to moguće, sakriti i ne dopuštati svjedoke na svojim sastancima osim vlastitih članova. Kao prikladan način prikrivanja, oni preuzimaju karakter književnika i znanstvenika povezanih u svrhu učenja. Govore o svojoj revnosti za kulturnijom profinjenošću i o svojoj ljubavi prema siromašnima; i oni izjavljuju da je njihova jedina želja poboljšanje stanja društva i da s najvećim mogućim brojem dijele sve dobrobiti građanskog života. Pa kada bi i te svrhe bile stvarno ciljane, one nipošto nisu jedini njihov cilj“.

„Štoviše, da bi pojedinac postao mason, potrebno je da obeća i obveže se da će biti posve poslušan svojim vođama i gospodarima s najvećom pokornošću i vjernošću, te da će biti spremni ispuniti njihove naloge čak iako se njegova volja protivi; ili, ako je neposlušan, podvrgnuti se najtežim kaznama i samoj smrti. Zapravo, ako se za bilo koga prosudi da je izdao djela sekte ili da se opirao danim zapovijedima, nerijetko ih se kažnjava, i to s toliko odvažnosti i spretnosti da ubojica vrlo često izbjegne otkrivanje i kaznu zbog svojih zločina“.

„Ali željeti ostati skriven; vezati ljude kao robove u najčvršće veze, i bez davanja ikakvog dovoljnog razloga; iskoristiti ljude koji su robovi tuđe volje za bilo kakav samovoljni čin; naoružati čovjekovu desnicu za krvoproliće nakon što je osigurana nekažnjivost zločina – sve su to čini pred kojima priroda uzmiče. Stoga razum i sama istina jasno pokazuju da je društvo o kojem govorimo u suprotnosti s pravdom i naravnom čestitošću. I to postaje još jasnije, budući da i drugi argumenti, i oni vrlo očiti, dokazuju da je to udruženje u svojoj biti suprotstavljeno naravnoj vrlini“.

„Jer, bez obzira na to koliko velika može biti ljudska spretnost u prikrivanju i njihovo iskustvo u laganju, nemoguće je spriječiti da posljedice bilo kojeg uzroka na neki način pokažu intrinzičnu prirodu uzroka iz kojeg dolaze. Kao što ‘dobro stablo ne može rađati loše plodove, niti loše stablo rađati dobre plodove.’ Sada, masonska sekta rađa plodove koji su pogubni i najgoreg mirisa. Jer, iz onoga što smo gore najjasnije pokazali, ono što je njihova krajnja svrha nameće se na vidjelo – naime, posvemašnje rušenje cjelokupnog vjerskog i političkog poretka svijeta koji je proizveo kršćanski nauk, i zamjena novim stanjem stvari u skladu s njihovim idejama, kojima će temelji i zakoni biti izvučeni iz pukog naturalizma“.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...