Probajte hipotetski zamisliti situaciju u kojoj bi Europska unija, ne daj Bože, zaratila s nekom drugim velikom silom te da nakon, recimo, četiri godine rata Europska unija izgubi taj rat.
Kako bi dalje išla priča? Strane trupe bi slavodobitno hodale glavnim gradovima Europe, ovisno kako se gleda, okupatori ili osloboditelji bi postavljali svoju vlast, mijenjali bi se zakoni… ukratko, sve bi se prilagođavalo pobjedniku.
Što mislite, bi li u tim i takvim slučajevima, premijeri i predsjednici država bili proglašavani zločincima te bi li nova vlast sve činila da što je moguće više ocrni one koje su pobijedili?
Recimo, svi znamo kako Europska unija promovira sodomiju, abortuse, razvrat i blud… No to ne znači da su svi stanovnici Europe takvi ili da, makar na svjesnoj razini, podržavaju takvo stanje. Što je najbolje, čak niti svi premijeri ili predsjednici nisu oduševljeni s time, ali svejedno provode ono protiv čega su, makar deklarativno protiv.
Realnost je takva da su svjesni ako ne poslušaju ono što im se naredi da vrlo brzo slijede određene sankcije ili da uskoro ne će biti na vlasti. Kao da je nekome okupatoru problem uništiti neku zemlju koju je okupirao?
Samo da se podsjetimo, Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju na neki način prihvatila da će svoje zakone prilagođavati onome što se od nje bude tražilo, što dovodi do činjenice da Hrvatska u svojoj naravi više nije slobodna i suverena država.
Osjećate li se vi krivi za sve zakone i poteze koje rade vladajući u Hrvatskoj? Trebate li vi odgovarati za sve one odluke koje su naizmjence donosili HDZ i SDP?
Ili, još bolje, dobar dio ljudi u Hrvatskoj nije pristalica Europske unije, no to ne umanjuje činjenicu da Hrvatska jest dio EU-a i koja kao takva, jednostavno mora slušati. To što mi o tome ne razmišljamo dok na utakmicama navijamo: “Mi, Hrvati!” je potpuno druga priča.
Koja je poanta ovog teksta?
Pa, vrlo je jednostavno. Hrvati su htjeli svoju državu i nisu mogli naći nikakav drugi način, nego da se priklone tada najmoćnijoj državi Europe. To je, naravno, imalo i svoju cijenu. Ili ćeš slušati Njemačku, ili ćeš imati ogromne probleme. Mlada država nema baš neku šansu se oduprijeti tako velikoj sili, zar ne?
U redu, Hrvatima su dopustili da slobodno viču: “Hrvatska, Hrvatska!” i da mogu stavljati svoje zastave, ali svi znaju kako glavnu riječ ipak vodi Njemačka.
Uglavnom, Hrvati nisu baš oduševljeni zakonima koje im nameće ta i takva Njemačka, ali to je realnost. Čak i vlast je toga svjesna, ali ako ne poslušaju, sutra im se svašta može dogoditi. Također, mnogi su svjesni okupacije i svjesni su toga da Hrvatska niti je nezavisna niti je država, ali vole Hrvatsku i sanjaju jednog dana kako će se uspjeti toliko osamostaliti da neće više biti ovisni o Njemačkoj.
Narod se čak i ljuti kada vidi Plenkovića kako donosi neke odluke nakon što se sastao s Merkel. Nije narod niti svjestan da postoje razlika u zakonima koji se donose i zakonima koji se ne provode. O, kako je tu velika razlika.
Za to vrijeme, Angela zadovoljno trlja ruke jer su Hrvati nešto “ozakonili”, ali Hrvati, takvi kakvi jesu, te “zakone” ipak ne provode.
Na žalost, među Hrvatima ima i onih koji duboko u svome srcu preziru Hrvatsku. Iako su Hrvati i bilo bi logično da bi trebali voljeti svoju zemlju, njima su svi koji vole Hrvatsku zločinci. I to je, također, realnost. Godina je 1941. i narod mora opstati.