Nedjelja, 27. studenoga 2022.

Predstavlja li politički islam totalitarnu doktrinu?

Teza koju pokušavam predstaviti u ovome prikazu jest da se totalitarizam – kao sustav u kojemu država nema ograničenja u ovlastima i kojim se regulira svaki aspekt javnog i privatnog života – može primijeniti na politički islam.

Treba uzeti u obzir da je u političkom islamu vjerski aspekt religije samo mali dio islama. Čak se nije moguće moliti ili obavljati vjersku praksu samo sa znanjem onoga što se nalazi u Kuranu. Allah koji se objavi preko Kurana nije jedini izvor vjerske prakse za muslimane, budući da se u obzir uzima Sira (Muhamedova biografija) i Hadise (događaji koji su se dogodili u Muhamedovom životu). Cijeli se islamski nauk može svesti na tri knjige: Kuran, Siru i Hadisu. Sama količina riječi u tim spisima islama posvećuje Muhamedu šest puta više pažnje od tekstualne veličine samog Kurana koji predstavlja Allahovu riječ.

U praktičnom smislu to znači da samo oni koji poznaju Muhameda i Allaha mogu raspravljati o islamu. Prema muslimanima morate biti musliman da biste razumjeli islam iako mali broj muslimana dobro poznaje Kuran i Sunu te se većina stavova teološki neobrazovanih muslimana zasniva na osobnim mišljenima.

Zašto je ova islamska trilogija religijskih knjiga bitna? Ako pročitate navedenu trilogiju uočite kako navedena muslimanska doktrina ne govori o tome kako da budete musliman, nego se odnosi na nevjernike, tj. nemuslimane. Arapska riječ za ne muslimane je kafir koja se može prevesti kao nevjernik (u našim krajevima je poznatiji jezični izraz gavur). Pogani, mnogobošci, agnostici, ateisti, kršćani i židovi spadaju u kafire, a islam je tu da im pomogne da dođu do istinitog puta jer islam je konačan sudac svih religija, to je dio njegove zadaće.

Više od polovice islamske doktrine bavi se kafirima. Kafir nije musliman, a ipak je dio islamske doktrine. Ovaj doktrinarni odnos je politički, a ne religijski ili kulturni. Politički islam je definiran kao islamska doktrina u koju političku spadaju kafiri. Religijski islam tiče se samo muslimana, ali politički islam zahvaća cijelo čovječanstvo.

Islam nije samo religija, nego cjelovita civilizacija. Islam ima stav ili pravilo za svaki aspekt života. To je vjera, kultura i politički sustav, cjelovit način života. Kad bi islam bio samo religija, ne bi ga zanimao svaki aspekt civilizacije. Primjerice, budizam je religija, a koliko se medijski i politički prostor bavi budizmom? Budizam ne postavlja zahtjeve za kontroliranjem svakog aspekta civilizacije. Islam postavlja zahtjeve u svakom aspektu društva.

Politički islam ne tolerira opoziciju kao i totalitarizam. To možemo naći već u Kuranu (2, 193): „I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne“. Ili u zbirci hadisa, poznatijoj kao „Hadis Buhari“ (4, 52, 196): „Dato mi je da se borim protiv kafira sve dok svaki od njih ne prizna, ‘Postoji samo jedan bog, a to je Allah’“.

Doktrina političkog islama nas upućuje na činjenicu da će se džihad vodi protiv kafira sve dok se ne pokore islamu. Ova teorija uzrokovala je nemilosrdan pritisak u svim područjima života tijekom stoljeća u regijama kojima je islam pokušao dominirati. Doktrina nije bila u punoj snazi u svakom trenutku historije, ona raste i opada, ali pritisak da se šerijat provede kao pravni zakon i legitimitet političke vlasti nikad ne prestaje. Danas smo svjedoci da moć islama raste diljem svijeta zbog džihada i migracija.

Budući da je islam cjelovita civilizacija, on ima svoj pravni sustav koji se zove šerijat. Ali šerijat je daleko više od pravnog sustava zakona. Uključuje teologiju, pravo, filozofiju, vjerske obrede i moral. Šerijat tvrdi da Allahov zakon mora zamijeniti sve druge oblike vlasti.

Upravo u povijesti šerijata nailazimo na naznake totalitarnosti. Primjerice, nakon Muhamedove smrti, Abu Bakr je postao kalif. I jedna od prvih pravnih odluka je bila da se provede progon sviju onih koji žele napustiti islam. Nakon toga imamo primjer kalifa Omara koji je desetak godina svoje vladavine proveo u osvajanju kršćanskih, tj. kafirskih zemalja.

Ta su osvajanja dovela do toga da je Anatolija, tj. današnja Turska (koja je nekoć bila jedan od centara kršćanske civilizacije) postalo skoro posve muslimanska. Slične primjere imamo u sjevernoj Africi, Egiptu, Iraku i Siriji gdje je kršćanska zajednica iščeznula pod političkim islamom. No nisu samo kršćanske zemlje trpjele pod političkim islamom jer imamo primjer Afganistana koji je pretežno bio budistički te Pakistana i Malezije koje su bile hinduističke zemlje. Stoga se može zaključiti kako islam ne postiže ravnotežu s domaćom civilizacijom, nego s vremenom preuzima dominaciju i poražava autohtonu kulturu.

Ovaj proces totalne civilizacijske dominacije pokazuje da džihad ne prestaje sve dok se domaće stanovništvo ne pokori šerijatu. Kako vrijeme prolazi, šerijat donosi pokornost islamu. Doktrina je totalitarna pa je i rezultat totalitaran. Stoga bi se složio s pojedinim islamolozima koji tvrde da je islam najuspješniji totalitarni sustav u historiji. Postoje postkomunističke i postfašističke zemlje, ali ne postoje postmuslimanske zemlje.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...