Da je napad autobombom u kojemu je u subotu navečer ubijena Darija Dugina, kći Aleksandra, gnusan i kukavički zločin, nećemo sporiti ni trenutka. Nemojte računati na to da ću se radovati nasilnoj smrti ove mlade žene od trideset godina, gotovo pred očima njenog oca. To ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. […]
S druge strane, zadivljen sam i šokiran kada vidim poklonike od strane pripadnika „desnije desnice“ koji su podržavali ovu novinarku, koja je dijelila stavove svoga oca, Aleksandra Dugina, koji je vjerojatno bio meta ovoga napada. Dugin predstavlja ideologiju koja je snažno obilježena instrumentaliziranom eshatologijom, a koja promovira uistinu spektakularan protukatolicizam.
Zapadni mainstream mediji spremno tvrde da je Aleksandar „Putinov Rasputin”, njegov mentor, a neki idu tako daleko da su oni čak i u rodbinskim odnosima. Ovu ideju odbijaju ličnosti poput Jacquesa Sapira, Alexandrea del Vallea i Christiana Boucheta, koji je kao stručnjak za okultizam i poznavatelj Dugina danas za Breizh-Info potvrdio sljedeće:
„Ti mediji ga predstavljaju kao ‘Rasputina Vladimira Putina’, kao ‘Putinov mozak’ i tako dalje. Međutim, u stvarnosti, vjerujem da nikada nije upoznao predsjednika Putina i da je prije nekoliko godina izgubio posao na Sveučilištu u Moskvi jer je svojim radikalnim stavovima osramotio tadašnju Putinovu vladu koja je bila naklonjena potpisivanju sporazuma iz Minska“.
„Suprotno onome što se može pročitati, on nije taj koji šapuće svoje savjete na uho Vladimiru Putinu. To, međutim, ne znači da on nema nikakav utjecaj, jer ga on ostvaruje drugačije: kroz svoje knjige, članke, konferencije, televizijske nastupe, pišući kolumne na webu. A taj utjecaj je važan, čak i ako je vrlo različit od onoga koji nam se prikazuje. Ako mogu napraviti usporedbu, Dugin je u Rusiji bliži statusu koji Bernard-Henri Levy ima u Francuskoj nego onome koji je možda Jacques Attali imao kod Françoisa Mitteranda“.
Je li Dugin nezgodan za Putinov režim? Kritizira li ruskog predsjednika? Želimo mu vjerovati, ali samo donekle, jer poput svoje kćeri snažno podržao invaziju na Ukrajinu. On je zapravo izgubio posao sveučilišnog profesora na odsjeku za sociologiju na Moskovskom sveučilištu 2014. jer pozvao da se Ukrajince ‘ubija, ubija i ubija’. Kasnije je tu tvrdnju nazvao ‘metaforičkom’, kao što će kasnije minimalizirati svoje pozive na ‘uništenje’ liberala, Sjedinjenih Američkih Država i tako dalje.
Ako se čini da je Dugin marginalan što se tiče ruskih službenih medija, to ne znači da on javno ne djeluje u Rusiji (koja je vrlo kontrolirana zemlja), gdje uspijeva širiti svoju obilnu prozu u službi ‘euroazijstva’ o kojem je teoretizirao, a za koji je potrebno priznati da Putin to – uvijek u određenoj mjeri – provodi u praksi. Euroazijska unija (po uzoru na Europsku uniju), veliko približavanje Rusije, Kine, Irana, Turske… (unatoč sukobima i unutarnjim proturječjima) događa se pred našim očima, i predstavlja neprijatelja Zapada. Rječnik im je sličan, ideje se preklapaju. Riječ „multipolarnost“ stalno se spominje u Duginovim studijama […].
Često gostovanje na televiziji Tsargrad i kolumne za nezavisnu organizaciju Katehon (obje institucije je vlasnik milijarder Konstantin Malofejev) su vrlo dobar izvor za upoznavanje Dugina, ali teško mi je povjerovati da su se mnogi naši prijatelji katolici tamo našli išta korisno. Naravno, Dugin osuđuje rodnu ideologiju, ‘woke pokret’, globalizam, veliki restart, ali moramo gledati cijelu sliku. Postoji snažna protuzapadna retorika, želja za stvaranjem ‘zemaljskog’ carstva čija bi Rusija bila ‘srce’, a koje bi obuhvaćalo cijelu Zapadnu Europu, dok Rusija ima savez s (komunističkom) Kinom i njezinom mrežom trgovine […].
Pod „multipolarnošću” zagovara se poštivanje svih civilizacija i njihovih religija, vezanih za određene teritorije u svojevrsnom povijesnom determinizmu. Univerzalizam zapadne Europe predstavlja se kao neprijatelj koji treba poraziti, jer nema istine, postoje samo „narodi“ gotovo mistične vrijednosti, svi vuku svoje povijesne korijene u izvornoj religiji koja je iznjedrila religije na temelju mnogostranosti objave (pri čemu su ruski pravoslavci svakako, u ovoj perspektivi, najbliži izvoru objave). To nužno vodi u sinkretizam i relativizam. Dugin smatra da je Zapad sam sebe isključio iz ovog naslijeđa, odabirom liberalnog i hegemonističkog „materijalizma” protiv kojeg se Rusija mora boriti pod svaku cijenu.
Ovo objašnjava fascinaciju Dugina – zahvaljujući utjecaju ezoteričara Renéa Guénona i gnostičara Juliusa Evole – za hinduizmom ili islamom. „Tradicija” koja se ovdje brani nije tradicija prenošenja objavljene istine; nego je to tradicija „dugog vremena”, arhetipova, iskonskog sjećanja. Ona odbacuje dogme (poput slobodnih zidara). Ona osuđuje ideologiju ljudskih prava, ne tako što odbacuje Božja prava, već time što proklamira prava ljudi ne kao pojedinaca, nego na „kolektivan” način (jer „narod“ ima prednost nad pojedincem). Ona mrzi katoličku Europu koja je prešla oceane.
Navest ću nekoliko značajnih primjera (ali samo jedan bi mogao ispuniti stranicu) kako bi vam dao ideju Duginove ideologije.
Prošlog rujna, na svojoj stranici „geopolitika.ru“, Aleksandar Dugin objavio je nasilnu optužbu protiv francuske prisutnosti u Maliju:
„Francuska po inerciji i dalje pokušava upravljati svojom bivšom kolonijom, ali ne može riješiti ekonomske probleme, separatizam ili ekstremizam, ili možda ne želi. Sve je pod utjecajem inercijske zapadne bahatosti. Pro-francuski predsjednik Ibrahim Boubacar Keita svrgnut je 2020., dok se sada na skupovima u Maliju čak mogu vidjeti ruske zastave, a građani traže da se nove vođe što prije okrenu Rusiji“.
„U multipolarnom svijetu, Rusija ima priliku doći u Afriku s potpuno novom misijom. Rusija nema kolonijalnu povijest u Africi. A Moskva ima dugu, općenito pozitivnu povijest tradicionalnih veza s afričkim zemljama i protukolonijalnim pokretima“ […].
Niti se umaram od Duginove gnostičke ispovijesti vjere, čije ću stavove sada iznijeti koristeći se ulomcima iz njegove knjige „Le prophète de l’eurasisme“:
„Sada je vrijeme da se otkrije istina, da se razotkrije duhovna bit koju obični paraziti definiraju kao ‘politički ekstremizam’. Mi smo ih zbunili, mijenjali naše političke simpatije, boje naših heroja, prelazili s toplog na hladno, s desničarstva na ljevičarstvo i obrnuto. Sve je to bila samo intelektualna priprema, svojevrsno ideološko zagrijavanje“.
„Uplašili smo ih zavodeći i krajnju desnicu i krajnju ljevicu, a sada su i jedni i drugi izgubili smjernice, i jedne i druge izmamili smo s utabane staze. To je divno. Kao što je veliki Jevgenije Onjegin volio ponavljati: ‘Tko hoda okrenut danu, ne treba se bojati noći’. Nema ništa ugodnije od osjećaja da tlo popušta pod tvojim nogama. To je prvo iskustvo leta. Ubiti ćeš parazite, a očvrsnut će anđele“ […].
„Put ljevice naziva se ‘gnoza’ i ‘znanje’. Put je gorak jer spoznaja donosi bol i hladnu tragediju. Davno, u antici, kada je čovječanstvo još pridavalo odlučujući značaj duhovnim aspektima, gnostici su razvijali svoje teorije na filozofskoj razini, kao doktrinu, kao kozmološke misterije, kao kult. Postupno su bića degradirala, prestala obraćati pozornost na područje misli, pala u fiziologiju, u potragu za privatnošću, za osobnim životom. (…) Sinove starog poznanstva vodili su Marxa, Nečajeva, Lenjina, Staljina, Maoa, Che Guevaru… Vino socijalističke revolucije, užitak pobune protiv sila sudbine, bijesna i sveta strast destrukcije je sve što potrebno radi pronalaska novog nezemaljskog svjetla“ […].
Dugin izričito odbacuje realističku filozofiju, načelo neproturječja, hvaleći „ženski kaos“ iz kojeg se može roditi red nakon Logosa, koji predstavlja šovinizam. Njega vodi slogan kao i masone „ordo ab chao“ (red iz kaosa). Kaos je ono što Dugin, zaziva, kako bi se iz užasa, iz uništenja, rodila nova era, novo svjetlo, nakon Logosa koji je sve degenerirao.
Nije slučajno da je simbol „euroazijstva“ kaos sfera (simbol kaosa), simbol stranice „geopolitika.ru“, ona koji se pojavljuje na zastavama Duginova pokreta i na majici Darije Dugin, globus iz kojeg puca osam strelica, koje minimiziraju i proturječe Križu oko kojega se svijet okreće.
Takva ideologija predstavlja neprijateljstvo protiv Boga i vjere. Ona odbacuje Kristovu zapovijed: „Učinite sve narode mojim učenicima“.