Utorak, 23. travnja 2024.

Nametanje srpske kulture u Zagrebu

Ovaj tjedan, točnije u ponedjeljak, neugodno sam se iznenadio što je u satiričnom kazalištu Kerempuh gostovala kazališna družina iz Srbije. Čim je u pitanju gostujuća predstava iz Srbije, odaziv pripadnika lijeve ideje u Hrvatskoj je golem. Prisustvujući ovoj krajnje nemaštovitoj predstavi, mogao sam vidjeti radosna lica usnulih jugonostalgičara za koje su beogradski glumci našli vremena, jer ipak treba zabaviti “kulturnu metropolu“ primitivizmom.

“Kulturna metropola“ je bila oduševljena predstavom pod imenom Hotel 88, koja je nastala po motivima teksta Privatni život od Sir Noëla Peircea Cowarda, i popularnost može zahvaliti glumačkom ansamblu koji čine Tamara Krcunović, Anđela Jovanović, Vladimir Aleksić i Milan Marić (koji se proslavio ulogom Tome Zdravkovića u filmu Toma). Koju poruku predstava šalje?

Prije razmišljanja o poruci htio bi se pozvati na misao jednog od predstavnika Praxis škole Milana Kangrge, koji je u svojoj knjizi Nacionalizam ili demokracija imao šovinističku izjavu o Hercegovcima kao plemenu koje je zauzelo sve važnije funkcije u Hrvatskoj. Cilj mi nije biti šovinist kao liberalni Kangrga, ali misao koju Kangrga koristi o Hercegovcima kao rušiteljima svega građanskog u Hrvatskoj se može primijeniti na utjecaj srpske kulture u Hrvatskoj, pa i u Zagrebu.

Imati gostujuće predstave iz drugih zemalja nije problematično, ali je problematično kada jedan narod nema novonastalih primjera œuvre d’art nego poseže za trendovima u drugom narodu koji mu je civilizacijski posve različit. U tom posezanju se pokazuje stanje društva. Iako, ostavimo po strani što je glumački ansambl iz Srbije, nailazimo na bezbroj problema unutar same predstave.

Predstava Hotel 88 predstavlja klasičan primjer negacije tradicionalnih vrijednosti u društvu, porazan hedonistički pogled na život i izgubljenost modernog čovjeka koji slijedi požudu, a ne osjećaje.

Pljesak nakon svake “komične“ scene u ovoj predstavi, koja uostalom dovodi do apsurda, me potaknula na promišljanje da se čovjek u kazalištu gasi, kao kada motor prestane raditi, i postane dio mase koja smijehom odgovara na situacije koje su apsurdne.

Štoviše, radnja predstave se odnosi na dva mlada bračna para koji dolaze u luksuzni hotel na moru kako bi u njemu proveli medeni mjesec. U radnji se saznaje da su Viktorova Ana i Sandrin Marko prethodno bili u braku, i tu započinje zaplet.

Na početku predstave Ana (Tamara Krcunović) izjavljuje kako nije moralna, ali njezin lik je zapravo amoralan jer kroz radnju predstave se može uočiti da ne razlikuje ispravno i neispravno, moral joj je nepoznata kategorija, nego svoj život svodi na ispunjavanje užitaka, jer ipak je umjetnica, poznata glumica kojoj je vjernost nepoznanica.

Potpuno suprotni lik je Markova žena, Sandra (Anđela Jovanović), koja utjelovljuje modernu djevojku koja ima izmišljeni posao pisanja bloga i živi na društvenim mrežama, na kojima se odvija cjelokupna stvarnost. U takvoj stvarnosti nije izgradila svoje JA pa joj je svaka situacija stresna, neočekivana i ne može se nositi s pritiskom.

Kako imamo prikaze dviju posve različitih žena, tako imamo prikaze dvojice posve različitih muškaraca. Viktor (Vladimir Aleksić) predstavlja neostvarenog muškarca u 40-ima koji traži svoju muškost, ima zamišljen posao u sektoru prodaje nekretnina, ali je u konačnici neostvaren i neodlučan muškarac. Marko (Milan Marić) predstavlja lik odvjetnika koji nije siguran što hoće u životu, i teško izriče svoje emocije, ne može se nositi s njima.

U takvom apsurdu suprotstavljenih likova odigralo se devedeset nemaštovitih minuta koje su pokazale u kojem smjeru ide kazališna umjetnost. Cilj današnje satire je izrugati sve društvene konsenzuse, dovesti u pitanje bračnu vjernost, temeljne postulate društva i do negacije svega što su znali jedni o drugima prije dolaska u hotel.

Osvrćući se na posrnuće hrvatske kulture, mogu reći da me situacija u kojoj se nalazi naša kultura uvelike žalosti jer od ulaska Hrvatske u Europsku uniju je prošlo deset godina, a naši građani se nadahnjuju civilizacijom kojoj je najveće dostignuće šajkača i opanak.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...