Generalni relator Biskupske sinode kardinal Jean-Claude Hollerich govorio je u intervjuu za Glas Koncila o izazovima nadolazeće sinode, “ženskom” pitanju i homoseksualnosti. O intervjuu je izvijestio i ugledni američki portal Breitbart.
Prije svega, tko je kardinal Hollerich? Kardinal Jean-Claude Hollerich rođen je 1958. u Luksemburgu. Nakon studija filozofije u Rimu (1981.) odlučio je stupiti u Družbu Isusovu. Za svećenika je zaređen 1990., a pastoralno je djelovao kao misionar u Japanu i u Luksemburgu. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2011. nadbiskupom Luxembourga, a papa Franjo 2019. uvrstio ga je u kardinalski zbor. Mnogi smatraju da je kardinal Hollerich jedan od kandidata (papabile) za sljedećeg papu.
REĐENJE ŽENA
Mnogi su skočili na izjavu da je kardinal za ređenje žena, ali mons. Hollerich je na upit novinara rekao kako nije „promicatelj ređenja žena“, nego je „promicatelj davanja veće pastoralne odgovornosti ženama“. Smatra da će to dovesti do toga da žene same ustvrde žele li se rediti! U izrečenim rečenicama kardinal Hollerich prvo negira teza o ređenju žena, pa izjavu proširuje nepotrebnim ukrasnim pojmovima i onda slijedi alogični zaključak (ovo uvelike podsjeća na Hegelovu alogičnost – teza, antiteza i sinteza).
Zašto kardinal Hollerich nije objasnio što znači „veća pastoralna odgovornost“? U dobroj vjeri, polazim od tvrdnje da kardinal nije promicatelj ređenja žena, ali kako mu se omakla teološka pogreška da žene same o tome odlučuju? Zapravo, ako žele? Osoba može nešto željeti, ali to ne znači da je njezina želja ostvariva. Kako o nauku Crkve mogu odlučivati pojedinci? To su neka dodatna pitanja za kardinala ako opet bude imao intervjuu za Glas Koncila.
U istom intervjuu samo nekoliko pitanje poslije tvrdi da „bi moglo biti prostora da se nauk (o ređenju) proširi – da vidimo koji bi se argumenti pape Ivana Pavla II. mogli razviti. No u ovom trenutku, ako mi papa Franjo kaže da to nije opcija, to nije opcija“.
Očigledno je kardinal Hollerich zaboravio na izjavu Ivana Pavla II. „kako Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i da se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svih vjernici Crkve“. Kako se argumenti pape Ivana Pavla II. o konačnosti odluke mogu više razvijati? Imam osjećaj da je kardinal previše čitao Hegelovu Fenomenologiju duha.
Nadalje, čini mi se da kardinal Hollerich ne zna što znači riječ opcija. Možda je zaboravio da opcija znači čin ili postupak biranja, izbor između više mogućnosti. Što u kontekstu ređenja žena znači opcija, kada to nije opcija?
Vjerojatno je kardinal zbog umora smetnuo s uma Apostolsko pismo Ordinatio Sacredotalis iz kojeg je jasno vidljivo da: (1) Crkva od apostolskih vremena naučava da se samo muškarci mogu rediti; (2) Učiteljstvo nije nikad dovelo u pitanje taj nauk; (3) Vjernici i klerici moraju se pridržavati te odluke.
Osim alogičnih i krajnje lingvistički zabrinjavajućih rečenica, isto tako je problematično nepoznavanje ekleziologije. Kardinal tvrdi da „bi za ređenje žena valjalo tražiti pristanak Pravoslavne Crkve”. Koje (autokefalne) pravoslavne Crkve? Misli li na ekumenskog patrijarha? Kako će pravoslavna Crkva to odobriti kada se nisu mogli okupiti na Svepravoslavnom saboru na Kreti da raspravljaju o važnim pitanjima za pravoslavlje? Teza koju iznosi kardinal je apsurdna.
Ono što je problematično u vezi ređenja žena u intervjuu je da kardinalu fali jasnoća u artikulaciji pojmova. Još je veći problem da trajni nauk Crkve kardinal Hollerich vidi kao nešto podložno promjenama.
HOMOSEKSUALNOST
U završnom dijelu intervjua kardinal Hollerich se nije proslavio. Tvrdi da nekoć „pojam homoseksualnost nije ni postojao. Homoseksualnost je nova riječ; čak ni u vrijeme svetoga Pavla ljudi nisu imali pojma da bi mogli postojati muškarci i žene koje privlači isti spol“.
Nakon toga, na upit novinara o prijekoru koji sv. Pavao upućuje zajednicama zbog sodomije – muškoložništva, kardinal tvrdi sljedeće: „Sodomiju se u to vrijeme smatralo tek nečim orgijastičkim, tipičnim za oženjene ljude koji su držali robove za osobnu požudu. Ali kako možete osuditi ljude koji ne mogu voljeti nego isti spol? Nekima je od njih čistoća moguća, no pozivate li druge na čistoću, čini se kao da im govorite egipatski“.
Kardinal Hollerich je u odgovorima pokazao nedostatak razumijevanja moralnog nauka Crkve. Crkva nikad ne osuđuje grešnika nego grijeh. U svojoj gostoljubivosti Crkva ima mjesta za sve, ali u isto vrijeme postavlja visoki ideal. Ideal je zapisan u zapovijedima, koje nam pomažu da izrastemo iz preuskih predodžbi o sebi. Pozvani smo postati nove žene i muškarci. Kako će homoseksualci postati novi muškarci kada im kardinal Hollreich poručuje da je uredu da ustraju u nagonima?
Još je problematičnije da kardinal ne razumije kako njegovo neohegelijansko poigravanje riječima dovodi do sablazni kod vjernika. Potrebno je odmaknuti se od pojmova i govoriti o činjenicama. Ako je u vrijeme sv. Pavla Crkva osudila spolni čin između dva muškarca, što je drugačije danas? Takav čin spolnog nagona je zatvoren životu i to je temeljna postavka od koje polazi cijeli slučaj i osuda takvog čina.
Kardinal nastoji prikazati homoseksualnost kao životni odabir. Iako je svjestan, očigledno zaboravlja kako Katekizam Katoličke crkve tumači homoseksualnost. U KKC piše sljedeće: „Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“ (KKC, br. 2357).