Četvrtak, 22. veljače 2024.

Što sljedeća godina donosi kancelaru Plenkoviću?

U tekućoj godini ne očekujemo izbore u Republici Hrvatskoj, ali će zato 2024. predstavljati izbornu super-godinu. Očekuju nas izbori za Europski parlament, izbori za Hrvatski sabor i predsjednički izbori. Koji mjesec nakon drugoga kruga predsjedničkih izbora slijede i lokalni izbori. Jasno je, dakle, da nas očekuje snažna predizborna mobilizacija jer o ishodu svih navedenih izbora ovise brojne sinekure i političke progeniture.

Kako stvari sada stoje HDZ – kao stranka koja je formalno demokršćanska, ali često provodi politike koje negiraju kršćanske vrijednosti – nema ozbiljnu konkurenciju. Ljevica oličena u SDP-u potpuno je sterilna, bezidejna i ukopana u stare i prevladane ideje i ideologije, od „antifašizma“ i titoizma do napornog moraliziranja („Mi smo pošteni, svi drugi su lopovi“). SDP danas u političkom smislu prakticira posve promašeni i prevladani model pristupa biračima. Možemo ima nešto izraženiji politički eros, no njihova vladavina u Zagrebu primjer je potpunog političkog diletantizma. I udruženim snagama SDP i Možemo teško mogu parirati HDZ-u. Jedini način njihova dolaska na vlast bi bio kad mi netko s konzervativnog miljea s njima ušao u koaliciju i odigrao ulogu korisne budale. Taj primjer smo već imali 2000. pa se nadamo da je nešto naučeno iz povijesnih primjera.

Druga je mogućnost da se HDZ-u predizbornoj godini zaredaju dovoljno snažne afere koje bi pokrenule lavinu političkih promjena i stvorile referendumsko ozračje za i protiv HDZ-a kao 2000. i 2011. Mnogo toga ovisit će o HDZ-ovu PR-u (nedavna reakcija na prijedlog oporbe o majkama njegovateljicama primjer je lošega kriznog komuniciranja). Potpora HDZ-u sada je stabilna, a na ruku im ide i činjenica da smo u stanju krize kad većina birača ne voli velike promjene, nego stabilnost i predvidljivost.

Problem je desno-konzervativnog spektra, ali i općenito oporbene scene nedostatak jakih lidera. Možemo slobodno reći da predsjednik države Zoran Milanović najistaknutija oporbena figura. Ako je Milanović lider oporbe onda to drugi nisu. Svojim kritikama i verbalnim akrobacijama Milanović otima prostor oporbi, od ljevice do desnice. A oporba mu to dopušta.

Postoje mnoge teme koje bi desno-konzervativna ujedinjena politička scena mogla isticati u predizborno vrijeme.

Živimo u „fluidnoj“ postmoderni koja potire sve individualitete i identitete. Jačanje nacionalnog i kulturnog identiteta treba biti u fokusu desnih programa.

Tu je i važno polje ekonomije gdje treba inzistirati na nižim porezima (visokim porezima redovito se plaćaju korupcija i kupovanje glasova) i borbi protiv klijentelizma. Hrvatska treba postati mjesto koje će biti stimulativno za malo i srednje poduzetništvo. Naglasak treba staviti i na životne probleme kao što je obnova od potresa.

Konzervativne stranke trebaju staviti vrlo jasan naglasak na jačanje obitelji i tradicionalnih vrijednosti i beskompromisno se suprotstaviti društvenim eksperimentima tipa rodna ideologije i ideologije abortizma.

U vremenu velikih migracija, ali i rata na istoku Europe važan aspekt je i zaštita nacionalne sigurnosti. U tom kontekstu treba raditi i na revitalizaciji zapuštenih i ruralnih, posebno rubnih krajeva. Osim toga, konzervativni spektar treba ponuditi jasnu sliku hrvatskog vanjskopolitičkog pozicioniranja u geopolitički izazovnim vremenima.

U operativnom smislu konzervativna scena treba pronaći jake saveznike u civilnom sektoru koji opet – u zamjenu za potporu – ima pravo od političara zahtijevati poštivanje minimuma njihovih vrijednosnih stavova.

Na žalost, i u Hrvatskoj i na Zapadu proteklih je desetljeća, u okviru širenja tzv. Overtonovog prozora prema ljevici, došlo do približavanja mnogih stavove navodne lijevo-liberalne i navodne konzervativne scene. Mnogi navodni konzervativci boje se jasno izreći i artikulirati svoje stavove i konstantno zauzimaju reaktivan i defenzivan stav prema političkoj konkurenciji. Mnoga predizborna obećanja lako se zaboravljaju. Zato danas kod političara treba cijeniti dosljednost, a ne predizborne floskule.

Osim navedenoga, hrvatski desno-konzervativni spektar treba se riješiti starih bolesti sektaštva i pseudomesijanskog kompleksa. Vremena u kojima živimo previše su ozbiljna za nečije teatralne egzibicije i političko dangubljenje u opoziciji. Izidor Kršnjavi znao je što je govorio kad je rekao „bolje prst vlasti, nego šaka prava“. Jedino sudjelovanje u vlasti stvara poziciju za, makar i postupne, političke promjene.

Bez profiliranja odgovornih pojedinaca koji će znati nadići međusobne animozitete i imati jednu širu sliku – hrvatska konzervativna scena teško može naprijed. Ipak, u vremenima smo koja će mnoge stvari razbistriti i kad će se pokazati tko ima kakve motive. Tko želi preuzeti odgovornost, a tko bezuspješno bugariti ili loviti političke sinekure.

Hic Rhodus, hic salta!

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...