Mnogi su u publici ZKM-a – Zagrebačkog kazališta mladih – bili neugodno iznenađeni na premijeri hrvatsko – slovenske predstave „Gran Bolero“. Predstava je održana na Veliki petak (7. travnja) i Veliku subotu (8. travnja) bez pretjerane promocije u javnom tisku. To nije učinjeno bez razloga.

Možda se autor predstave bojao reakcije retrogradne javnosti? Naime, u predstavi su plesači, točnije u završnom finalu predstave, goli. Kako inovativna zamisao španjolskog umjetnika Jesúsa Rubija Game! Vjerojatno se vodio idejom da uštedi na kostimima, ali i da se o predstavi u javnosti priča. I uspio je u tome, jer su mainstream mediji napisali hvalospjeve o predstavi.

Novinarka Večernjeg lista u svome članku – u osvrtu na predstavu – napisala je kako su „glumci goli u velikom finalu, ali njihova nagost dokaz je iskonske ljepote plesa i ljudskog tijela uhvaćenih u rastuću spiralu koja je sav naš život“. Nisam znao da nagost tijela pokazuje ljepotu plesa, jer nekoć se tvrdilo da su važni plesni pokreti.

Nadalje, kaže autorica članka da „to što svi inzistiraju na tome da su plesači goli, posve je promašeno“, pa ako je promašeno zašto se golotinji u članku pridaje toliko pažnje? Čini mi se da je autor predstave opsjednut seksom, očigledno je previše čitao Foucaultovu „Historiju seksualnosti“.

Ova razina “domišljatosti” u modernoj umjetnosti ostaje mi nedokučiva, a mnogi će reći da pozivam na postojanje dekadencije u hrvatskoj kazališnoj kulturi. S obzirom na očiglednu dekadenciju, dolazim do subjektivne prosudbe da današnju publiku očigledno ne zanimaju nemaštovite jugonostalgične predstave pa su se prvaci kazališne misli odlučili poslužiti golotinjom.

Umjetnici će reći kako je sve dopušteno u ime umjetnosti i kako jedan konzervativac ne može shvatiti slobodu, ali sloboda bez odgovornosti neminovno vodi prema gubitku javnog morala. Ako umjetnici misle da gubitak javnog morala nije opasnost za društvo, onda neka pročitaju neku historijsku knjigu o prvim godinama Sovjetskog Saveza. Razina dekadencije sovjetskih komunista rezultirala je uspostavom “komunističkog“ javnog morala – koji je de facto bio prepisan iz prava država Zapadne Europe.

Očigledno je da zagovornici lijeve misli u kazališnom svijetu ne žele čitati nešto što bi u opasnost moglo dovesti njihov svjetonazorski pogled na kulturu, ali i na svijet u kojem žive. To je šteta, jer će kazališta nastaviti biti praznija. Hoće li naša kazališta u nedostatku publike posegnuti uskoro za prikazima spolnog čina na kazališnim daskama? Možda, ali golotinja neće obrnuti trend umiranja kulturnih institucija nego će ga ubrzati.