Ideolozi zelene propagande dosjetili su se kako da nastave svoj projekt “zaštite planeta”, a u tome su im se pridružile uplašene feministice – jer nekako se nevladine organizacije moraju nastaviti financirati. Vjerojatno su zeleni ideolozi mislili da će snimanje filmova u kojem žene spašavaju planet doživjeti uspjeh, ali ti su filmovi prosječnim promatračicama zanimljivi kao woke filmovi Disney+ produkcije.
Uostalom, filmove koji se ovih dana prikazuju u Zagrebu, u sklopu „Okolišnog filmskog festivala” (od 12. do 15. travnja), nisu financirale lijeve organizacije nego Europska unija. Stoga su natpisi u žurnalima o besplatnoj festivalskoj produkciji filmova kontradiktorni, ako ništa drugo. Netko ipak plaća prikazivanje ovih filmova. Ali kontradikcija razuma i “želja srca” je obilježje suvremene ljevice, što nas vraća na izreku starih Latina: nihil (nil) novi sub sole (hrv. ništa novoga pod suncem).
Moram reći da sam kao konzervativac jako razočaran filmskim naslovima. Svi filmovi na festivalu su već odavno prikazani u kinima, i samo nastavljaju narativ u kojem nije bitna žena nego priroda, ali su organizatori festivala crème de la crème filmove ostavili za zadnji dan.
Krenimo redom. Organizatori zadnji dan prikazuju blok filmova „Animalizam”. Potrebno je da se u Hrvatskoj – zemlji poznatoj po zagađivačkoj industriji – podigne svijest o štetnosti koju činimo prirodi. Samo toga nismo svjesni. Ipak, postoji svjetla točka. Organizacija Zelena akcija je tu da nas nauči kako sustavno štetu činimo okolišu.
U “simpatičnom” opisu bloka filmova stoji da postoji ljudska dominacija nad prirodom. Strašno. Kako čovjeka nije sram da pali vatru u prirodi? Bolje da se smrzne osoba, nego da uništi prirodu. Ili kako se osoba usudi hodati livadom? Pa zar nismo svjesni da trava pati? Druga razina dominacije koja je istaknuta u opisu bloka filmova je dominacija bijele rase. Moram napomenuti da su organizatori isključivi! A što je s dominacijom žute rase u Africi? Kako ljevičari mogu šutjeti na očitu nepravdu koja se čini Afrikancima od strane komunističke Kine? Ovakva isključivost bi trebala zabrinuti svakog ljevičara.
No, srcu mome je došlo “olakšanje”. U završnom opisu bloka filmova tvrdi se da filmovi istražuju „odnos koji kao vrsta uspostavljamo sa životinjama; kako ih doživljavamo, kako ih sustavno eksploatiramo, a što od njih možemo naučiti, voljeti i cijeniti te kako dubinski propitkivati opresivne obrasce prema drugim vrstama koje sustavno smatramo neupitnim činjenicama”. Drago mi je da ljevičari žele nešto naučiti od životinja, možda mogu naučiti da životinje ne ubijaju svoje potomstvo u utrobama kao ljudi.
I konačno, organizatori festivala za veliku završnicu prikazuju animirani klasik „Princeza Mononoke / Mononoke-hime” – film je po godini stvaranja skoro stariji od mene. Zar nisu nešto drugo mogli pronaći na IMDb-u? Ako su već htjeli/htjele/htjelo – da nisam “rodno” isključiv – promicati feminističku “kulturu”, onda nisu trebali odabrati film u kojem se nastoji prikazati egalitarizam. Pa zar nije potrebno osnaživanje žene prije toga? Feministice kroz sto godina nisu uspjele postići ideal snažne žene, pa kako onda smatraju prikladnim prikazivanja filma koji govoriti o jednakosti? Izgleda da feminističko shvaćanje jednakosti najbolje odgovara pojmu utopije, jer kako drugačije objasniti jednakost u lijevoj misli?
S druge strane, paradoksalno je da su ekofeministice dopustile da poziciju izrabljivača – tradicionalno dodijeljenu bijelom heteroseksualnom muškarcu – zauzme sama žena. Ona, kao i muškarac, dominira prirodom. Očito je u novom valu feminizma jadna priroda važnija i od muškaraca i žena! Možda bi ekofeministice trebale promijeniti ime u nadi stvaranja novog vala feminizma? Jer bi inače neutralni promatrači, za razliku od mene, mogli pomisliti da samo ime festivala vrijeđa žene?
