Čitajući Jutarnji list naišao sam na članak o novoj izložbi koja je postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ljevičari su ushićeni što je feministica Sanja Iveković postavila retrospektivnu izložbu „Works of Heart“, a na tiskovnoj konferenciji nosila je aktivističku majicu „Ženski rad, neplaćeni rad“.

Zar joj muzej nije platio za izložbu? Ili umjetnica misli da bi žene trebale raditi manje, pa bi bilo i manje neplaćenog rada? Tako barem misle u feminističkoj udruzi fAKTIV. Možda bi i muškarci mogli krenuti tim putem, jer je mnoštvo imigranata potplaćeno za svoj rad. Bilo bi nezgodno kada bi prestali raditi manualne poslove, onda bi ekonomije država metaforički govoreći izgledale kao džungle ispred zagrebačkih zgrada.

Od trave se ipak vraćamo na slavnu umjetnicu Iveković, tako joj barem tepa autorica članka. U članku novinarka navodi razloge zašto je do izložbe uopće došlo, a kao povod navodi da je Iveković bila pozvana inscenirati slavnu fotografiju J. Wasserova u sklopu Playtime festivala. To ju je potaknulo na stvaranje nove izložbe koju je nedavno održala u Beču.

Ipak, ostaje nejasno zašto novinarka nije rekla što prikazuje fotografija Juliana Wassera? Prikazuje starca Marcela Duchampa kako igra šah protiv tek punoljetne djevojke. I djevojka je morala biti gola ispred starca koji je imao 76 godina. Ljevičari tvrde da je to umjetnička fotografija.

Taj već spomenuti Duchamp volio se oblačiti u ženu, čak je napravio i neke, po mojoj procjeni, vrlo uznemirujuće fotografije. Šminka mu nikako nije stajala, a radio je pod pseudonimom Rrose Sélavy – koji bi se mogao prevesti: Eros, takav je život. Zar feministička umjetnica Sanja Iveković nije trebala s gnušanjem odbiti rad na fotografiji umjetnika koji je na eksploataciji žena, glumeći ženu, zarađivao? Riječ je o umjetniku kojem je najvažnije djelo fontana, a napravio ju je otrgnuvši pisoar iz WC-a.

Na Playtime festivalu Iveković je obrnula Wasserovu fotografiju, pa je kustos muzeja, Pierre Bal-Blanc, morao biti gol. Na to otkriće novinarka je ushićeno napisala: „nisam dosad vidjela ovaj rad, svaka čast na poruci koju šalje…“. Kakvu poruku šalje? Meni se čini da prikazuje ostarjelog kustosa koji voli nudizam u javnosti, a to je na granici povrede zakona čak i u Petoj Francuskoj Republici.

Nadalje, iz članaka u mainstream medijima dobit ćete dojam da je izložba koja se prikazuje u Muzeju suvremene umjetnosti događaj koji ne smijete propustiti. Slažem se. Kako će građani živjeti ako ne vide zgužvane crvene papire koji su postavljeni po podu muzeja? Samo se nadam da će papire poslije reciklirati jer bi ekološke grupe mogle napraviti prosvjed.

Ima na izložbi i drugih radova, kao što je „Kućni rad u samoizolaciji“. Posjetitelji će moći vidjeti kako su nas tvrtke iskoristile za vrijeme pandemije. Država se ne spominje, iako su ljevičari najviše zagovarali staljinistički model upravljanja državom u vremenu pandemije. Hipokrizija u lijevim mainstream medijima za vrijeme pandemije neusporediva je s bilo čime u modernoj historiji, ali najlakše je sada okriviti tvrtke. Ima na ovoj izložbi i krajnje neprimjerenih radova. U već spomenutom članku piše kako će posjetitelji moći vidjeti i neke od starijih radova, kao što je simulacija masturbacije na balkonu u Savskoj, gdje umjetnica živi.

Umjetnica se pobrinula da javnost ne bi ostala uskraćena za ovu izložbu. Ispred muzeja postavljena je pozlaćena skulptura trudne žene na pijedestalu. Skulptura je nastala 2001. godine kao replika luksemburškog spomenika „Monument du Souvenir”, koji je nastao 1923. godine u znak sjećanja na luksemburške vojnike poginule u Prvom svjetskom ratu.

Skulptura je 2001. bila postavljena nasuprot spomenika „Monument du Souvenir” u sklopu izložbe i mnogi građani Luksemburga su prosvjedovali, jer su smatrali da skulptura vrijeđa uspomenu na poginule vojnike u Prvom svjetskom otporu i na kasniji otpor nacističkoj Njemačkoj. Nažalost skulptura je, unatoč raspravi i u parlamentu, ostala na javnoj površini do kraja izložbe.

Feministica Iveković nazvala je skulpturu „Lady Rosa of Luxembourg“ u čast feministice Rose Luxembourg. Revolucionarke koja se borila za “reproduktivna prava”, a među njima je bilo i pravo na pobačaj. Kako može biti primjerno da se postavlja skulptura trudne žene u čast feministice koja je zagovarala ideologiju pobačaja? Ali ne vrijeđa se samo trudnice ovom skulpturom, nego se i žene želi degradirati na status prostitutke.

Naime, u podnožje skulpture napisala je političke i kulturne pojmove koji „obilježavaju patrijarhalno viđenje žene: liberté, indépendance, pravda; umjetnost, kultura, kapital; djevica, Madona, kurva…“. Ženu je Iveković svela na prostitutku, ali u Zagrebu, strahujući od reakcije javnosti, odlučila je da će u podnožje skulpture staviti pojmove: nacija, sloboda, lezbača…

I naravno, ljubav prema Jugoslaviji mora se pokazati na svakoj izložbi “slavne” umjetnice. Na pijedestalu, ispod pozlaćene skulpture, upisana su imena 91 žene koje su dobile orden narodnog heroja u bivšoj Jugoslaviji. Ako je umjetnica mislila da se treba sjetiti tog dijela historije, onda je mogla upisati samo sedamnaest žena iz SR Hrvatske koje su dobile orden. Ali to bi bilo neprihvatljivo, jer ideja jugoslavenstva mora i dalje živjeti.

Još uvijek mi je neshvatljivo zašto jugozombofilski umjetnici imaju potrebu da u umjetnosti oživljavaju sjećanje na državu koja je dvaput neslavno propala. Ali nitko ih u mainstream medijima ne naziva ludima, a zasigurno bi ludim nazvali osobu koja bi poželjela oživljavanje Austro-Ugarske. I upravo zbog nedoličnosti i protuumjetnosti ove izložbe savjetujem Vam da do 1. studenog 2023. izbjegavate odlazak u Muzej suvremene umjetnosti. Naime, do tada traje ova “izložba“.