U ne tako dalekoj “utopijskog“ budućnosti, točnije rečeno godine Gospodnje 2050. ili prema islamskom kalendaru u 1472. hidžretskoj godini ili prema budističkom kalendaru 2593. godine, Hrvatska je promjenjena. Ne vidi se to samo po imenima ulica nazvanih po herojima sa drugih kontinenata ili zbog korištenja hijeroglifskih pisama, nego i zbog učenja stranih ili sada već materinskih jezika u školama, trgovina s čudnim začinima, brojnih džamija i hramova, četvrti bez infrastrukture. Ipak, ne brine me to previše, ne obraćam pozornost na promjene koje su se dogodile.

Zašao sam u šesto desetljeće života, radim birokratski posao i gledam tri službena kalendara. Znate zašto? Pratim datume s nadom spajanja bolovanja i praznika, ali nažalost nemam više slobodnih dana. Moram čekati ljeto. I konačno dolazi to ljeto. Četvrtak je prije početka godišnjeg odmora – radni tjedan u Hrvatskoj traje četiri dana.

Sjedim u uredu i gledam na sat kada će otkucati pet. Listam srednjostrujaške novine „New Delhi“, nekoć „Večernji list“, dok se znoj cijedi s moga lica. Još tamo 30-ih dok je Možemo bilo na vlasti uvedena je redukcija struje zbog zaštite okoliša. Redukcije u glavnom gradu Hrvatske imamo i za korištenje vode, plina, goriva i mesa. Navikao sam se već, ali najteže je kad poželim pojesti prasetinu za neku feštu. U isto vrijeme dok se misli izmjenjuju brzinom svjetlosti u mojoj glavi osjećam olakšanje. Vidim da ne padaju kaplje znoja samo s mog čela, jer i kolega koji sjedi pored mene ima isti problem. Obojica dijelimo zajednički interes – čekamo početak kolektivnog godišnjeg odmora.

On gleda nestrpljivo na sat, lista novine „Al-Fatiha“, nekoć „Jutarnji list“, i komentira što se događa u zemlji. Kaže mi: „Evo, vidi, potpisuje se nova deklaracija o jeziku”. Pomislim, pa tko bi mogao tako nešto pokrenuti? Moj kolega, Muhamed, ponosno krene govoriti o Anti od Kante i Jurici od Vehabistana, tvorcima nove Deklaracije o položaju turskog jezika. Nakon što su 2017. godine potpisali Deklaraciju o zajedničkom (jugoslavenskom) jeziku, počeli su 40-ih, pisati o tome kako nam je “lijepo bilo” u Osmanskom carstvu, napose dok su turski janjičari obilazili naše pretke i brinuli se za njih, ali nisam znao da imamo historijsku dužnost braniti turski jezik. Eh, oni brane Turke jer su “građani svijeta”, imali su “zeleni pasoš” (putovnicu) koji je otvarao sva vrata.

Zacrvenio sam se zbog neznanja o važnosti “bratstva i jedinstva” između Turaka i Hrvata pa sam odlučio brže bolje promijeniti temu. Primijetim članak u novinama i kažem kolegi: „Muhamede, pogledaj, izašao je novi ciklus bollywoodskih filmova u CineStaru!“. Nije mu baš drago, ali klima glavom i opet pogledava na sat. Još ima vremena. Listam dalje, kad vidim čudo. Nakon godina obračuna udbaških kasti, SDP je izabrao Rishija Gandhija Matvejevika za novog vođu. Muhamedu niti to nije drago, a nije drago niti meni. Novi predsjednik stranke, ugledni profesor “mirotvorac“, poziva se na naslijeđe Tita i Nehrua. Samo prolazeći očima preko teksta o njegovom imenovanju osjećam duh socijalizma i to dodatno potvrđuju pozdravne parole o “povratku starih vrijednosti” i ekonomskih modela – znači trebat će mi milijarde za komad kruha. Istodobno, tvrdi kako je potrebno zaštiti granicu i domovinu od nezakonitih useljenika, iako su, paradoksalno, njegovi roditelji tako došli u Hrvatsku.

Šutnja pred kraj radnog vremena obavija ne samo našu prostoriju, nego i cijelu zgradu. Tišinu na trenutak prekida listanje novina, kad odjednom ustane se Muhamed i kaže pobjedonosno: „Imamo novog predsjednika!”. Problijedio sam. Nije valjda novi predsjednik države, ali onda se sjetim izbora za novog predsjednika Hrvatske islamske zajednice. I pitam Muhameda s nadom u moguću promjenu, a on mi krene govoriti kako je novi premijer obrazovan u najboljim islamskim centrima, kako je išao na hadž u Meku, kako zna arapski jezik, kako ga poštuju u Islamskoj ligi…

Otkucalo je pet. Svatko odlazi na svoju stranu. Hodam Ilicom, podijeljenom između hinduista i muslimana kao da je Kašmir. Već znam, kao i svi stanovnici Zagreba, da se dvaput godišnje dogode sukobi – za diwali, festival svjetlosti, i ramazan. Stoga po ovoj ljetnoj vrućini mogu u miru hodati, ali me brine hoću li sresti predstavnike afganistanskih plemena blizu Trga bana Jelačića. Još 40-ih zeleno-lijevi aktivisti srušili su na Zrinjevcu historijske zgrade da bi Afganistanci mogli podići šatore. Željeli su ih više “uključiti” u društvo, ali bilo je prekasno kada su vidjeli posljedice. Sada im moramo plaćati desetinu za prolaz. Srećom nema ih na vidiku.

Odlazim u mesnicu, ali i tu nastaje problem. Zbog sukoba između hinduista i muslimana od nekoć bogatog izbora samo piletinu smijemo jesti – niti zeleni ekolozi nisu mogli zabraniti piletinu jer im za ostanak na vlasti treba podrška HIZ-a i SDP-a. Uzimam piletinu dok žena iza mene tvrdi da trebam probati svježe kukce. I mesar potvrđuje njezinu premisu.

Na trenutak zastanem i pomislim što se događa, ali onda shvatim da sam izgubio tok misli. Starost i neimaština su učinili svoje. Slegnem ramena i uputim se prema stanu. Razmišljam dok hodam ulicama bez rasvjete o tome kako ću ispuniti svoju utrobu, ali primijetim po ulasku u stan da je s police pala jedna knjiga. Podignem je i vidim prašnjavu komediju „Dundo Maroje“ velikog dramaturga Marina Držića. Ah, to sam čitao nekoć u gimnazijskim danima i u meni se probudi neka radoznalost, pomisao, kao i prije četrdeset godina, da mi ova knjiga može nešto reći. Otvorim je s nadom nakon mnogo vremena i oči mi padnu na sljedeće riječi: „Jeste li se vi tamo našaptali? Šaptom Bosna poginu, šaptom mi oni [Tripčeta] nije drag. Jaoh si ve meni, jao, na ko’e ti me je ljudi srjeća namjerila, ki ni jedu ni piju. – Gosparu, umrijeh od glada, svršite!“.

Misli mi s Bosne skrenu na Hrvatsku. Pomislim i Hrvatska je šaptom pala, i nju kroz zadnjih šezdeset godina pljačkaju razne oportunističke zvijeri. Jave mi se sjećanja na prijatelje koji su se iselili, na učionice koje su prazne, na crkve koje više nemaju vjernika i na neimaštinu. Pitam se je li Hrvatska to zaslužila? Zar je zlo moglo nadvladati dobro? Misao mi ne izlazi iz glave pa čak i kada se spustila noć.

U rano ujutro zbog unutarnjih pokreta duha odlučim prošetati do crkve sv. Mati Slobode na Jarunu. Godinama nisam bio tamo, ali sam čuo, što me ražalostilo, kako postoji plan da se prenamijeni. Ipak, dok se približavam crkvi primjećujem ispred ulaza skupinu muškaraca koja moli na hrvatskom jeziku. Čudno mi je to. Znao sam da procesije u Zagrebu imaju katolici iz Afrike ili Filipina u svojim katoličkim misijama, ali ne i Hrvati. Godinama nije bilo javne molitve krunice.

Ostao sam u čudu gledati kraj molitve. I ono što me još više šokiralo bila su djeca koja su ispod Gospina kipa ostavljala ruže. U meni se u tom trenutku dogodio karterzijanski obrat koji me doveo do zaključka da su to posljednje ruže Hrvatske. Naraštaj onih nevinih koji nije uvenuo i koji bi mogli promijeniti tok ove zemlje. Jedino me muči misao: hoće li i drugi to vidjeti? Ili će ostati zarobljeni u teroru šutnje?