Četvrtak, 22. veljače 2024.

Zašto se u Hrvatskoj ne prikazuje opera „Razgovori karmelićanki“?

U modernističkim operama naći ćemo na malo interesa za kršćanstvo, jer opere nastoje ismijati institucionalnu religiju, malograđanštinu, politički život itd. Sadržaj “poželjnih” opera svodi se na “slavljenje“ nesretne sudbine, erotiku i nasilje. Prije će kazališne daske ustupiti prostor blasfemiji nego operama koje slave život i istinu.

Vjerojatno je toga bio svjestan francuski skladatelj Francis Poulenc kada je napisao svoje remek-djelo „Dialogues des Carmélites“ („Razgovori karmelićanki“*), koje slavi herojsku pobožnost mladih žena i pruža protutezu svjetovnom duhu umjetničke forme. Opera je nastala prema djelu „Razgovori karmelićanki“ francuskog književnika Georgesa Bernanosa, u Hrvatskoj poznatijem po djelu „Pod Sotoninim suncem“. U djelu je progovorio o malo znanim francuskim karmelićankama iz Compiègnea, koje su odbile da se odreknu duhovnog poziva i zato su bile ubijene giljotinom posljednjih dana revolucionarne 1794. godine.

Praizvedba opere održana je u milanskoj (La) Scali sada već davne 1957. godine, dok je premijera održana iste godine u Parizu. Ova opera prikazana je 2007. godine u zagrebačkom HNK, ali svakako ne bi bilo na odmet da naši umjetnici pronađu vremena da opet prikažu operu koja bi, za razliku od većine suhoparnih opera u HNK, mogla zanimati širu javnost. I poželjno bi bilo da ovaj put opera bude što sličnija izvornoj zamisli skladatelja Poulenca, a ne da rade modernističke akrobacije s ovim remek-djelom.

No, potrebno je prije teoretiziranja opere ponešto reći i o sadržaju. Radnja opere prati životnu priču mlade Blanche de la Fore, koja odlučuje ući u samostan karmelićanki u Compiègneu uoči Francuske revolucije. U samostanu je htjela pronaći mir i pobjeći od životnih nedaća koje su je zadesile – svjetovni život je previše za nju, nepodnošljiv napor za njezine istrošene živce. Mlada redovnica suočava se s teškim životnim odabirom, hoće li ostati vjerna svome pozivu ili pobjeći s bratom Chevalierom de la Foreom iz zemlje zbog rastućih nemira? U međuvremenu dolazak predstavnika revolucionarne vlasti najavljuje tešku sudbinu redovnica, ali one toga nisu svjesne.

Među državnim službenicima je prvi komesar, predstavnik revolucionarne vlasti, koji pokazuju suosjećanje prema redovnicima, ali osvetoljubivost njegovih sunarodnjaka prisiljava ga da zavija s vukovima. Ova opera prikazuje razliku između nesklada koji predstavlja mahnito pjevanje revolucionarne rulje, agenata kneževine i moći, i redovnica koje u pjevaju u skladu.

I tu je (glas) sopran s. Constance, jedne od redovnica, prikazan kao izvor produhovljene slobode. Mlada redovnica pokazuje svojim pjevanjem da kukavičluk tjera Francuze da zavijaju s vukovima. Druga redovnica (mezosopran), s. Matilda, odgovara na vapaj s. Constance, poručuje joj da je zaraza protiv vjere postala poput kuge ili kolere. Ova zaraza itekako pokazuje filozofiju Thomasa Hobbesa na djelu. Više kod hulje ne postoji strah od smrti, ne postoji društveni ugovor koji bi stvorio monopol nad korištenjem sile, ne postoji mir i čovjek se vraća u nepodnošljivo “prirodno stanje“. To je posljedica Francuske revolucije – čovjek je čovjeku ponovno postao vuk (lat. Homo homini lupus).

Ova opera ne bi bila tako dramatična da književnik Bernanos nije stavio naglasak na dvije kušnje u svome djelu. Prva kušnja, materijalna, stavljena je pred redovnice kao prijelomni trenutak. Nacija, tj. država, postaje ona koja će dobiti u posjed samostan i zemljišta, ali sestre su odoljele prvom iskušenju i hrabro nastavile služiti Bogu.

Ali druga kušnja je mnoga teža i traži život. To je kušnja mučeništva, odbacivanja otpadništva od vjere da bi se podnijela žrtva za Francusku i Katoličku crkvu. I na kraju opere glasovi redovnica su ujedinjeni, pjevaju stihove „Salve Regina“. Pjesma na trenutke biva prekinuta udarcima oštrice (giljotine) koja pada na vratove ovih mladih i krhkih žena. Ipak, nada postoji dok život ima.

Posljednji glas, s. Blanche, protagonistice, intonira posljednje stihove „Veni creator“ dok iščekuje pogubljenje. S njezinom smrću pjesma staje, nastaje šutnja. Život se ugasio na pariškom trgu (Place du Trône Renversé – sada znanom kao Place de la Nation). Razjarena masa nema odgovora, vikala je za krvlju, a sada ih niti to ne može zadovoljiti. Duboko u sebi shvaćaju da je njihovo “prirodno stanje“ neprirodno.

Možete pretpostaviti da je ovakva opera, drugačija forma opernog stvarnosti, manje poznata opernim prvacima zagrebačkog HNK. Umjesto tjelesne želje postoji želja duha. Događa se ispovijed duha za ljubavlju koja nadilazi ovostrano, ali se muči sa sviješću o sebeljublju i uspijeva nadvladati egocentričnost kao sunce snijeg. Vjerujem da je to bila misao vodilja tvorca ove opere, francuskog skladatelja Poulenca, koji je htio, unatoč životu ispunjenom raznim razočaranjima i porocima, poručiti da postoje oni među nama koji žive za više ideale. I smrt ih ne može odvojiti od njih.

Možda bi promicatelji “kulture” u zagrebačkom HNK mogli u svojoj “otvorenosti” drugačijem, pošto tvrde da su progresivni – oni koji “nadilaze” tradiciju, prikazati ovo remek-djelo. Vjerujem da bi ovo remek-djelo privuklo više građana nego što su opere u ak. god. 2022./2023. privukle, osim moje subjektivne procjene i brojke bi to potvrdile.

*Opera „Dialogues des carmélites“ prevedena je kao „Razgovori karmelićanki“, ali smatram da je prijevod „Karmelski dijalozi“ više u duhu francuskog jezika.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...