Ponedjeljak, 26. veljače 2024.

Zašto su američki konzervativci pokleknuli pred homoseksualnim lobijem?

Potaknuti uspješnim bojkotom alkoholnog pića Bud Lighta i Targetovim uklanjanjem robe s LGBT zastavom, mnogi konzervativci osjećaju sve više nade. Ljudi su se konačno počeli suprotstavljati trans ludilu. Prosječni Amerikanac više neće trpjeti transrodnu ideologiju. Ili barem tako govori sam sebi uz limenku svijetlog piva (vjerojatno Coorsa Lighta). Ali bez povratka konzervativizma Bogu i obiteljskom životu, moralno i duhovno stanje judeo-kršćanske kulture nastavit će propadati, čak i ako povremeno ostvarimo pobjedu.

U tom svjetlu, nedavna intervencija utjecajnog (republikanskog) senatora Teda Cruza oko novih ugandskih zakona protiv sodomije – usmjerenih na suzbijanje homoseksualnih silovanja i širenja spolno prenosivih bolesti – simbol je mnogo šire krize. Umjesto da iskoristi ovu priliku da prozove zapadnu ideološku kolonizaciju svijeta u razvoju, teksaški senator je tweetao da osuđuje zakone afričke nacije: „Ovaj zakon Ugande je užasan i pogrešan… Sve civilizirane nacije trebale bi se udružiti u osudi ovog kršenja ljudskih prava. #LGBTQ“.

Dakako, glavni problem nije u tome što Cruz smatra ugandske zakone prestrogima. Problem je ovdje u Cruzovom sveopćem prihvaćanju zastarjelog konzervativizma koji idolizira autonomiju pojedinca nauštrb moralnog i duhovnog zdravlja kulture. Poklanjajući se moćnom homoseksualnom lobiju koji nastoji uništiti tradicionalne vrijednosti, Cruz je samo još jedan pokazatelj moralnog kompromisa koji prožima današnji konzervativizam.

Naravno, ništa od ovoga nije iznenađujuće. Potučeni pred “evangelizacijom“ naše poganske kulture, mnogi od nas bili su maltretirani ili nagovarani da prihvatimo novi status quo. Kao što je dobro primijetio povjesničar Christopher Dawson, čovjekov komunikacijski instinkt jači je od njegovog humanitarnog impulsa. Ljudska bića žele da se drugima sviđaju, a konzervativci nisu iznimka.

Suočavamo se s kritičnim izborom u ovoj političkoj klimi straha. Prihvatiti djelomični konzervativizam kao senator Cruz ili krenuti putem bez moralnog kompromisa zagovarajući naravna načela. Potonji put nipošto ne jamči uspjeh u svakoj bitci, ali je jedini pristup kojim se može dobiti kulturni rat. Uz uvjerenja, potrebna je introspekcija. Ako konzervativci žele pobijediti u ovom ratu, onda si moraju postaviti neka relevantna i neugodna pitanja.

Na primjer, trebali bi uzeti u obzir da je možda razlog zašto je rasprava o “istospolnim brakovima“ u SAD-u bila izgubljena prije nego što je počela bio nedostatak transparentnosti konzervativaca. Aludiralo se na važnost tradicije, ali nije se govorila istina: da se nijedno društvo ne može razvijati bez zdrave bračne kulture koja privilegira odgoj djece unutar doživotne zajednice njihovih bioloških roditelja (majke i oca).

Reći istinu znači prihvatiti da dijete zaslužuje majku i oca; i, štoviše, taj otac ne može biti majka, a mama ne može biti otac. To znači razumjeti da djeca ne zaslužuje samo svoje roditelje, već i cijelu kulturu posvećenu pružanju najbolje moguće šanse njihovim roditeljima da ostanu zajedno cijeli život i ostanu vjerni svojoj svetoj zadaći osiguravanja dobrobiti svoje djece.

To također znači priznati da zakon ima duboku pedagošku ulogu u našim životima, i iz tog razloga treba razlikovati one zajednice koje su bitne za formiranje sljedeće generacije od onih koje nisu. Istina uključuje priznanje da je uvođenje razvoda bez ispravnog razloga bila pogreška (travestija) i da je na mnogo načina redefinirala brak drastičnije nego pravni presedan u slučaju Obergefell protiv Hodgesa, kojim je dato homoseksualcima pravo na sklapanje “braka“ u SAD-u.

Ništa od ovoga nije bitno predstavnicima današnje “konzervativne” elite. Često su i sami prošli kroz razvod, a kompromis koji obilježava njihove osobne živote čini ih suzdržanim u pogledu zalaganja za tradicionalni brak. Posljedica je bila da se većina konzervativnih utjecajnih osoba nastoji što prije odmaknuti od rasprave o “brakovima“, pa tako i o “istospolnim brakovima“. Tako je institucija braka postala nesretni dio kolateralne štete u borbi protiv ljevice.

Pokazalo se da kada konzervativci ne brane temelje civilizacije, pokušaji da zaštitite kulturu postaju manje učinkoviti. I nastojanja transrodnog pokreta da izbrišu razlike između muškaraca i žena predstavljaju nastavak mnogo starijeg projekta u kojem su sudjelovali mnogi konzervativci, bilo kroz nevoljkost da razgovaraju o razvodu, kontracepciji ili  (tzv.) Zakonu o poštivanju “istospolnih braka“.

Homoseksualni politički komentatori s “desnice“ – elokventni, ali krajnje kompromitirane figure poput Douglasa Murraya, Davea Rubina i Spencera Klavana – stoga nisu začetnici, već nasljednici ovog mainstream “konzervativizma“ koji odbacuje Božju istinu. Svojim nemarom promiču prihvaćanje raspada bračne kulture i slavljenje homoseksualnih zajednica.

Jedna od posljedica ovakvog konzervativizma je da trans aktivisti njuše konzervativnu krv, jer se lezbijke i homoseksualce ne može tako lako odvojiti od “trans osoba“. Oni instinktivno osjećaju da je današnji konzervativizam kompromitiran do svoje srži. Zagovornici mainstream “konzervativizma” otvoreno tvrde da su “istospolni brakovi” uredu dok istovremeno ismijavaju ljude koji tvrde da mijenjaju spol; ovaj je konzervativizam potkopao vrijednost obitelji, napustio vjeru, ignorira temeljna moralna načela. Ukratko, zreo je za uništenje.

Svi mi pogriješimo, ali uz Božju pomoć ponovno započinjemo svoj hod i krećemo ispočetka. Umjesto ponosa, trebali bismo slaviti poniznost: tu radikalnu vrlinu koja traži mudrost u tradiciji, uči na greškama iz prošlosti i savija koljena pred Svemogućim Bogom.

Clement J. Harrold, mag. theol.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...