Pomislio sam nakon čitanja recenzija predstave „Potpuni stranci“ kako je riječ o predstavi koja svojom kvalitetom privlači brojne gledatelje, ali teško je nakon gledanja ove predstave govoriti o umjetnosti, više se može govoriti o primitivnom shvaćanju čovjekova duha. Vraćanje čovjeka u njegovo “prirodno stanje“, što je mnogo puta do sada viđeno, oduševljava medije, koji kao papige ponavljaju da je riječ o jednoj od najgledanijih predstava u kazalištu „Luda kuća“ i tvrde, da citiram Jutarnji list, kako je predstava „smiješno bolna“.

Predstava u režiji Renea Bitorajca, koja je napravljena prema talijanskom filmu „Perfetti sconosciuti“ iz 2016. godine, šalje subliminalnu poruku koja na prvu gledateljima nije vidljiva. Naivni gledatelji susreću se sa sedmero dugogodišnjih prijatelja – troje bračnih parova i jednim samcem – koji odluče uz gastronomske delicije popratiti rijetku pomrčinu mjeseca. Tijekom večere prijatelji odluče igrati, kako piše na stranici kazališta, „neobičnu igru, staviti mobitele na stol, sve svoje pozive stavljati na zvučnik, a poruke i e-mailove čitati naglas te ih tako podijeliti s ostalima“.

Kako “originalno“! Subliminalna poruka koja se šalje je sljedeća: mobitel je jedino sredstvo intime u ljudskim odnosima, a čovjek nije sposoban živjeti kao moralno biće. Mobitel u ovoj predstavi dobiva sakralno značenje, a istina u ljudskim odnosima, barem se tako prikazuje, ne postoji. Likovi u ovoj predstavi ostaju na razini užitka i ugode – ovi “prijatelji“ nisu nikada, kako bi to rekao Aristotel, prijatelji radi dobra samoga. Svijet u kojem žive ih ne zgraža i ne izaziva im nelagodu, nego smijehom – instrumentom koji čovjek koristi kada nema odgovora – pokušavaju pridobiti publiku. Smijeh koji izazivaju kod dijela gledatelja pokazatelj je stanja društva u kojem je mnogima jedino važan uspjeh.

Promotrimo i same likove u ovoj predstavi. Domaćini – estetski kirurg i njegova supruga psihoterapeutkinja – na večere su prikazani kao “uspješan“ par bez emocija. Kćerka, kojoj ne posvećuju vrijeme, žrtva je njihova odnosa. Smatraju da je mogu zadovoljiti materijalnim dobrima. Otac u svojoj nebrizi za svoju kćerku, i želji da joj se ne zamjeri, odluči joj dati prezervative, sve će joj dati osim roditeljskog savjeta. Supruga, s druge strane, predstavlja primjer neizgrađene osobe, žene koju zanima užitak s ljubavnikom – pita se u jednoj sceni zašto uopće imati djecu – i fizički izgled – namjerava ugraditi silikone.

Odnosi između domaćina, ali i drugih parova, prikazan je kao odnos nužnosti, a ne svojevoljnog predanja. U jednoj sceni jedna od supruga kaže sljedeće: „Svi su muškarci svinje“, a na to jedan od muževa uzvrati: „Draga, to je malo previše iskustva“. Odnos muškarca i žene svodi se na robovanje užicima, a u takvom odnosu djeca predstavljaju teret. Sve se to događa u ime kulture kompromisa koja uništava društvo i ne dopušta nam da stvari nazovemo pravim imenom.

Uz krajnje negativistički odnos prema braku, djeci i vjernosti, radnja se okreće prema nezaposlenom samcu koji je vjeroučitelj i homoseksualac. Ovaj lik je tvorcima predstave poslužilo kao deus ex machina, a njime su željeli gledateljima podsvjesno poručiti kako su homoseksualci progonjeni u društvu, da su žrtve vjerskih institucija, što nije istina. Žrtve društva su neplaćeni radnici, umirovljenici koji preživljavaju zbog malih mirovina i siročad. O njima neće biti govora, nisu zanimljivi i neće privući publiku, ali borba za LGBT+ prava hoće.

I doista, kada sam čuo pljesak na kraju ove predstave zapitao sam se sljedeće: jesu li ljudi svjesni čemu plješću? Možda je problem u tome što sam lišen neke uzvišene spoznaje koju drugi ljudi imaju? Prije mi se čini da dio gledatelja ne koristi ratio.