Tijekom vrućih lipanjskih dana godine Gospodnje 2016. pala je Vlada Republike Hrvatske. Što je posljedično dovelo do unutarstranačkih izbora u HDZ-u, stranci koja daje sakralnu funkciju svom predsjedniku, ali kada izgubi izbore onda taj predsjednik više ne postoji.
Tako je Tomislava Karamarka zamijenio, tvrdili su tada, „fini diplomat, uglađenih manira i i umjerenog političkog govora“ iz Bruxellesa. Skoro pa nepoznat široj javnosti, bez dana rada u privatnom sektoru, nego uvijek u državnom, na dobrim funkcijama. Andrej Plenković, poznatiji kao Plenky, postao je vođa stranke koja će baš u njegovom mandatu biti osuđena za korupciju.
Međutim, premijer je tijekom ovih sedam godina osim brojnih smjena ministara i korupcijskih afera pokazao sklonost prema nasilnom vokabularu u političkom životu Hrvatske. Umjereni politički govor zamijenio je vrijeđanjem oporbe, a nedavno je oporbene zastupnike nazvao divljacima.
Kao što je činio i prije prošlih parlamentarnih izbora, premijer započinje govore uvredama ad hominem. Pri čemu često izbjegava odgovor, a ako odgovori, negira ili umanjuje težinu spornih postupaka. Svi su oko njega krivi, samo on ništa ne zna. Politička evazija stvarnog stanja je česta metoda koju Plenković koristi.
Osim falacija u političkim nastupima, imali smo situacije koje pokazuje da premijer ne vrijeđa samo oporbene zastupnike. Prijetio je i ministrima. Tako je nedavno rekao: „Ako bi bilo koji član Vlade glasao protiv svog kolege na sjednici Vlade, njega bih izbacio kroz prozor, bez obzira kako se zove“. Nije lako sjediti ministrima s Plenkovićem na sjednici vlade. Moraju paziti što će reći, kao što su morali paziti u vrijeme kancelara Sanadera. Historija odnosa između vladajućeg i potlačene klase neprestano se ponavlja u HDZ-u.
Prijetnja nasiljem skoro je u jednom incidentu 2019. godine dovela do fizičkog obračuna Plenkovića i saborskog zastupnika. Pogađate. Plenković je pokušao fizički nasrnuti na zastupnika Nikolu Grmoju. Ne može Andrej podnijeti da ga netko prozove zbog anemije kao razloga neodlasku u vojsku i nesudjelovanja u ratu, iako liječnici smatraju da anemije nije razlog za neodlazak u vojsku.
Uz nasilan vokabular koji je prerastao granice civiliziranog ponašanja, svjedočimo zadnjih mjeseci pokušaju HDZ-a, na čelu s kancelarom Plenkovićem, u pridobivanju desnog glasačkog tijela. Zato se donosi Zakon o hrvatskom jeziku. Međutim, nitko nije premijera upozorio na njegov rječnik, korištenje srbizama, tijekom tiskovnih konferencija. Trebate primjer? U slučaju Banožićeve prometne nesreće rekao je da se radi o „saobraćanoj nesreći“.
Teško se pripadniku nekoć vladajuće klase – crvene buržoazije – odreći pojmova koje je usvojio tijekom školovanja u Jugoslaviji. Dovoljno je pogledati njegov maturalni rad „Sredstva masovne komunikacije“, riječ je o radu kojeg se ne bi posramio niti pripadnik Praxis škole.
Posebna je upečatljiva rečenica na desetoj stranici maturalnog rada našeg premijera: „Izvor informacija je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor“. Čini se da je Plenković u političkom djelovanju ponešto usvojio i iz maturalnog rada.
Uspio je zarobiti ovu zemlju, a pri tome nas sve uvjerava kako ne postoji alternativa. Ako nema alternative, onda nema perspektive, nade, ničega i time se implicitno priznaje postojanje meke diktature. Što ne bi bilo čudno da se radi o nekoj zemlji izvan Europske unije, ali Hrvatska je članica Europske unije. To bi premijera Plenkovića trebao podsjetiti netko od savjetnika, jer najjeftiniji populizam i političko nasilje nije dugog vijeka.