Ulazak Republike Hrvatske u Schengen početkom ove godine istaknut je kao veliki uspjeh naše zemlje. U međuvremenu, schengenski je sustav u mnogim aspektima suspendiran. Kao i u svakoj velikoj krizi, bilo da govorimo o korona-krizi ili migrantskoj krizi, temeljna načela EU-a preko noći dolaze u pitanje.
Ulazak Hrvatske u eurozonu predstavljen je kao epohalan uspjeh, no činjenica je da nije moglo postojati gore vrijeme za taj čin. Standard građana pao je za najmanje 20 postio. U situaciji visoke inflacije i slabog rasta gospodarstva (slabo raste čak i Kina), kad i njemačka ekonomija, kao motor EU-a, ima velike probleme, ulazak u eurozonu nije predstavljao pametan potez.
Mnogi su prelazak na euro iskoristili za špekulacije i lov u mutnom. Već je postalo „legendarno“ špekulantsko zaokruživanje cijena. Ako je nešto bilo 10 kuna, sada je „zaokruženo“ na 2 eura ako ne i više. Lakomost i poriv za grabljenjem posebno su vidljivi kad je u pitanju morski turizam. Istina je da je tu u pitanju slobodno tržište. No i dizanje cijena ima svoje granice.
Brojni ljudi sve teže krpaju kraj s krajem od prvog do prvog, a proći će godina i godina dok se rast plaća izjednači s rastom cijena. Na kraju dana, visoka inflacija i pad standarda dovest će do novih iseljavanja iz Hrvatske. Ni u inozemstvu, a posebnoj Njemačkoj nije više bajno. No postoje daleko veće mogućnosti zapošljavanja i kombiniranja više poslova.
Dok Hrvati odlaze iz države, u Hrvatsku dolaze ljudi iz drugoga civilizacijskog kruga. Kuda to vodi vidjelo smo i pred kraj godine na francuskim, njemačkim i austrijskim ulicama. Pola milijuna Hrvata iselilo je iz države, a upravo će toliko stranih radnika prema procjenama biti u Hrvatskoj do 2030. Kako to nazvati nego zamjenom stanovništva?
Zarobljena država
Brojne nepravilnosti i kriminal u vremenu privatizacije reflektirali su se na ukupni mentalni sklop hrvatskog društva. Mnogima je san preko noći zaraditi velik novac. „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?“. Ovo je prosječan rezon mnogih u Hrvatskoj. I upravo je ta rečenica opljačkala državu. Mnogi i dalje na državu gledaju kao na mjesto za hajdučiju i ratni plijen. Nisu problem samo političari, nego i mentalni sklop onih koji za njih glasuju. Sličan se sličnom veseli.
Imetak koji se u bogatim zemljama stječe kroz naraštaje u Hrvatskoj se želi preko noći. Bez sjetve želi se obilna žetva. S takvim mentalitetom, u situaciji nefunkcioniranja pravosuđa, Hrvatska će i u idućim desetljećima ostati zarobljenom državom u kojoj partikularne skupine jako dobro žive, a većina krpa kraj s krajem.
Već danas većina vikendica na moru u stranom je vlasništvu. Iako mnogi fanatici slobodnog tržišta nastoje dezavuirati ikakvu priču o tome da Hrvatska postaje plijen bogatijih zemalja, činjenice gotovo upravo tome u prilog. Hrvatska je postala za Njemačku i druge bogatije zemlje mjesto isisavanja radne snage i resursa.
S druge strane, Hrvatska je za one slizane s politikom zaista zemlja snova. Uz nimalo truda i rada preko noći se dođe do velikoga imetka. Usred gubitka vrijednosti i vrijednosnih orijentira naravno da i tzv. mali ljudi krenu relativizirati pa je usred šire društvene zajednica jagma za novcem postala osnovna misao vodilja prema onoj „u se, na se, i podase“. Ako oni gore mogu krasti, mogu si i ja barem nešto sitno popaliti negdje na poslu, makar kakvu kemijsku olovku ili malo papira, misli si prosječan čovjek.
Klijentelistički sustav u Hrvatskoj prijeti uništavanjem države. Engleski povjesničar Edward Gibbon u znamenitom djelu (objavljenom u šest svezaka) „Slabljenje i propast Rimskoga Carstva“ kao jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do propasti Rima navodi – današnjim rječnikom govoreći – upravo klijentelizam, tj. unutrašnju korupciju, rasipnu potrošnju i visoke poreze.
Uz slugansku, koruptivnu i nesposobnu političku klasu, rastrojene institucije i izostanak ikakve strategije hrvatski je narod na putu da kroz pedesetak godina postane manjina u vlastitoj zemlji. Hoćemo li mirno gledati takav scenarij?
