S vremena na vrijeme izvijesti se o tome kako je država dala određenu svotu novca za funkcioniranje hrvatskih organizacija u dijaspori i iseljeništvu. Prigodno političari posjete hrvatske zajednice u izvandomovinstvu. Naglasi se nužnost boljeg povezivanja ovih zajednica s Hrvatskom. U praksi od svega toga nema prevelikih rezultata.

Bankomat

Tijekom komunističke Jugoslavije čitavu se dijasporu i iseljeništvo prozivalo i paušalno klevetalo kao „ustaško-terorističku emigraciju“. Mišljenje komunističkih vlasti o emigraciji najizravnije je izrekao i najpreciznije formulirao istaknuti komunistički dužnosnik Vladimir Bakarić kad je govorio o „najgoroj emigraciji“.

Devedesetih emigracija je dala veliki doprinos obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatska. Ta je pomoć bila financijska, ali i lobistička. Na žalost, sve se svelo na to da se emigracija iskoristi kao bankomat, ali da joj se ne dopusti snažniji upliv u političke i ekonomske procese.

Tuđman je imao najbolje namjere da izvandomovinstvo aktivno uključi u politički život države (uvijek je isticao zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske), no snaga kadrova naslijeđenih iz Jugoslavije, kadrova odgojenih na narativu o „najgoroj emigraciji“, bila je oko Tuđmana jednostavno prejaka.

Dio povratnika uključio se u politiku i diplomaciju, no danas, gotovo trideset i dvije godine nakon međunarodnog priznanja, i politika i diplomacija vjerno su zrcalo hrvatske države: premrežene ex-komunističkim i ex-udbaškim kadrovima i njihovom progeniturom, s utjecajem povratnika svedenim na minimum.

Financijska, lobistička i ina pomoć hrvatskog izvandomovinstva devedesetih bila je nesebična i velika, no iseljenički predstavnici u startu su učinili krivi korak što tu pomoć nisu uvjetovali proporcionalnim sudjelovanjem u vlasti i lustracijom jugoslavensko-komunističkih kadrova. Ovako je izvandomovinstvo s vremenom gotovo potpuno istisnuto iz hrvatskoga političkog života.

To su ciljano radili predstavnici starih struktura koji su se bojali da bi značajniji povratak iseljenika mogao dovesti do tektonskih promjena na političkoj sceni. Naime, ne radi se tu samo o demografskom bazenu (a time i o biračkom), nego i mnogim bogatim iseljenicima čija bi ulaganja u Hrvatsku u perspektivi mogla oslabjeti ekonomske monopole bivših struktura, a promjene na ekonomskoj razini, naravno, reflektirale bi se i na političke procese.

Veliki potencijali

Hrvatsko izvandomovinstvo za Hrvatsku ima velike demografske, ekonomske, ali o diplomatsko-lobističke potencijale koji postaju posebno bitni u današnjemu visokoglobaliziranom svijetu.

Hrvatsku njezino drugo, izvandomovinsko plućno krilo očito ne zanima. U svijetu postoji 30-ak država s velikom iseljeničkom zajednicom koje imaju ministarstvo iseljeništva. Imaju ga čak i mnogoljudna Kina i Indija. Kina je upravo u sinergiji sa svojih 50 milijuna iseljenika napravila ekonomski iskorak i postala druga ekonomija svijeta. U Hrvatskoj takvoga ministarstva nema (što govori o ozbiljnosti odnosa prema izvandomovinstvu), a kad bi i bilo osnovano, radilo bi se o mjestu za zbrinjavanje partijskih trčkarala.

Za dobivanje hrvatskoga državljanstva u hrvatskim diplomatskim predstavništvima ponekad je potrebno i po nekoliko godina. Slično vrijedi i za dobivanje domovnice. Hrvatska je jedna od rijetkih država koje zakonom ne predviđaju dopisno i elektronsko glasovanje za parlamentarne i predsjedničke izbore.

Svaka imalo ozbiljnija država iskoristila bi potencijale hrvatskoga izvandomovinstva za obnovu i oporavak Hrvatske na svim područjima. Činjenica da se ti potencijali ne koriste, jasno ukazuje da Hrvatsku svih ovih godina vode ili potpuno nesposobni upravljački kadrovi (i)li njezini neprijatelji. Tko ne želi bolje odnose s izvandomovinskom Hrvatskom – Hrvatskoj ne želi dobro.