Četvrtak, 22. veljače 2024.

Izdavačka kuća „Stilus“ objavila je roman u kojem se promiče ubijanje vlastite obitelji

Književni kritičari tvrde da knjigu ne valja suditi po koricama, ali roman književnice Belle Mackie možemo suditi već po naslovu – „Kako ubiti vlastitu obitelj“. Roman je predstavljen na Interliberu kao „bestseler broj jedan Sunday Timesa“, kao štivo koje se mora pročitati. Ipak, teško bi iole ozbiljni književni kritičar proglasio ovaj roman klasikom. Bučkurišni roman s društvenim komentarima o životima naraštaja Z, milenijalaca i boomera donosi čitateljima priču Grace Bernard.

Radnja je ispričana iz perspektive Grace koja piše dnevnik dok je u zatvoru. U zatvoru je zbog ubojstva koje nije počinila i osjeća psihodeličnu potrebu hvaliti se ubojstvima šest članove vlastite obitelji. Nitko ne zna za ta ubojstva, ali se Grace nada da će jednog dana netko pronaći njezin dnevnik i vidjeti što je počinila.

Mackie je željela da čitatelji budi očarani Grace, ali u prvih pedeset stranica dobiva se posve suprotan dojam. Umjesto antijunakinje, prikazana je cmizdrava djevojka koja je vrlo kritična prema ženama – Mackie je vlastitu ogorčenost životom i svijetom prikazala u liku Grace. U romanu zamjera ženama podložnost vlastitim ograničenostima, društvu, državi.

Potreba za odupiranjem od društvenog ugovora vodi Grace prema ubijanju članova vlastite obitelj. To je prema Mackie jedini mogući ‘odgovor’ na počinjenu nepravdu; ubojstva čine protagonisticu ‘boljom’ od drugih ljudi, ‘boljom’ od kulture utjecaja. Međutim, jezivi opisi ubojstava očito nisu Mackie nagnali na sljedeće pitanje: Zar ima te nepravde koja dopušta osobi da nekom oduzme život?

Nije samo Mackie opravdala ubojstva. Nekritički je napala, uz veliku količinu zlobe i nezrelosti, životni stil više klase – prikazala ga je raskalašenim. Što bi bilo uredu da književnica nije kći Alana Rusbridgera, bivšeg glavnog urednika „The Guardiana“, i unuka baruna. Povlaštena pripadnica više klase željela se prikazati kao ona koja govori u ime potlačenih, u ime siromašnih. Ali niti u tome nije uspjela.

Ovako pristran i nekritički roman nije bio sporan vodstvu nakladničke kuće „Stilus“, objavili su ga. Želja za zaradom važnija im je od promicanja knjiga koje mogu nadahnuti mlade čitatelje. Zar je na ovo spala hrvatska kultura?

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...