U okviru političke teologije „kraja povijesti“ trebalo je doći i do oštrog obračuna s nacionalizmima svih vrsta. Kao što su marksistički klasici zazivali „odumiranje države“, tako su liberali najavili kraj nacionalne države.

Nicholas Negroponte, znanstvenik iz MIT-a, u poznatoj knjizi „Biti digitalan“ dao je sljedeće „proroštvo“: „Slično kao što kuglica protiv moljca prelazi neposredno iz krutog u plinovito stanje, očekujem da će nacionalna država ishlapiti. Nema sumnje, uloga nacionalne države dramatično će se promijeniti i za nacionalizam ne će ostati više prostora nego što ga ima za ospice“.

I ranije, tzv. kritička teorija neomarksističkih krugova bila je usmjerena na borbu protiv nacionalizma, pri čemu se pod tim pojmom nije podrazumijevalo samo šovinistički nacionalizam, nego i normalno i prirodno domoljublje.

Kritička teorija Frankfurtske škole, kao što je u knjizi „Smrt Zapada“ primijetio Patrick Buchan, u biti je „destruktivna kritika svih glavnih elemenata zapadne kulture, uključujući kršćanstvo, kapitalizam, vlast, obitelj, patrijarhat, hijerarhiju, moral, tradiciju, seksualne ograde, odanost, domoljublje, nacionalizam, nasljedstvo, etnocentrizam, konvencije i konzervativizam“.

Ako pogledamo političke agende koje se posljednjih desetljeća promiču u Europi i SAD-u, onda jasno vidimo da je nacionalizam trn u oku globalističkih elita (sjetimo se da se svojevremeno i Sanader hvalio da je nacionalizam u Hrvatskoj sveo na bezopasnu mjeru). I ne samo nacionalizam, nego se nastoji pokidati i uništiti svaka vezanost uz obitelj, dom i naciju. Umjesto toga promiču se iskorijenjenost, moderni migrantski nomadizam i kojekakve perverzne ideologije.

Nije problem u tome da se kritiziraju postupci vlastite države. Veliki Chesterton u znamenitoj knjizi „Pravovjere” piše: „Čovjeku koji kaže da niti jedan patriot ne bi trebao napasti Burski rat dok se on ne završi, ne isplati se razborito odgovoriti. On zapravo kaže da niti jedan dobar sin ne bi svoju majku trebao upozoravati na visoke stijene, sve dok ona ne padne s njih“.

No kritika koju Chesterton upućuje svojoj Engleskoj u kontekstu Burskog rata nije kritika – starčevićanski rečeno – „sužanjske pasmine“ koja bi mrzila Englesku, nego je riječ o konstruktivnoj kritici.

Fenomen je današnjeg vremena pojava samomržnje i domomrzja. Ovi su fenomeni politička pojava, ali nesumnjivo spadaju i u područje psihopatologije. Oni nisu slučaj nusprodukt današnjeg vremena, nego se namjerno potiču u okviru modernih protuzapadnih ideologija. Ključno je uništiti sve spone, veze i solidarnost, bilo u okviru obitelji, nacije ili države.

U okviru recentnih rasprava o povratku vojnog roka i stvaranja „građanske vojske“ od pola milijuna ljudi u Velikoj Britaniji britanski veteran Ben McBean, koji je izgubio ruku i nogu u Afganistanu, izjavio je da se mentalitet ljudi promijenio. „Nema više domoljuba. Taj mentalitet je nestao i bit će ga teško vratiti“.

Jasno je da čovjek koji nema ljubav za svoju zemlju, ovu ne će ni braniti ili da će ju sutra lakše napustiti, pobjeći i dezertirati. Ako vas mediji konstantno uvjeravaju da je u vašoj zemlji sve loše ili – šire gledano – da je čitava povijest Europe samo povijest rasizma i mržnje, onda ljudi s vremenom postaju taoci takvih mitova i svaku ljubav prema domovini počnu doživljavati kao nešto loše. Hrvatska je pritom ogledni primjerak kako se psihološko-medijsko-propagandnim ratom nastoji uništiti domoljublje i prikazati ga kao primordijalni relikt pećinskih primitivaca.

Međutim, kad zagusti vrijedi staro pravilo da svaka ptica svome jatu leti. Tako je u vremenima kriza (i u migrantskoj i u korona-krizi svaka država Europske unije prije svega je gledala na svoje interese), ali u vremenima ratova. Komunist Staljin mobilizirao je vojsku protiv Njemačke pozivajući se na „svetu Rusiju“, a i Krleža je primijetio da i svaka džukela plače za svojim zavičajem.