Država blagostanja predstavlja poveznicu između političke teorije i prakse. Svaka ideologija, pa tako i konzervativizam, mora proći kroz iglene uši socijalne države ako želi biti relevantna u stvarnom svijetu.
Socijalisti dobro razumiju što to znači. Za njih je socijalna država institucionalno oružje za osvajanje demokratskih društava koja neće pokleknuti pred autoritarizmom. Koristeći demokratske izbore kako bi ljude učinili ovisnima o naknadama koje se plaćaju porezom, socijalisti su naučili izgraditi trajnu potporu politici ekonomske preraspodjele, cilju socijalizma koji je još u XIX. stoljeću definirao Karl Marx.
Ako ne mogu ukloniti ekonomske razlike silom kao Lenjin, mogu to učiniti pomoću javnog mišljenja. Točnije, izbori socijalistima nude sporiji put do ideološke pobjede, ali kada dobiju vlast mogu izgradnjom i postupnim širenjem socijalne države smanjiti jaz u dohotku između ‘bogatih’ i ‘siromašnih’ sve dok – barem u teoriji – takve razlike više ne budu postojale.
S druge strane, konzervativci imaju tendenciju nespretno reagirati na ideološke bitke unutar raspodjele državnog novca. Takva je borba suprotna konzervativnoj političkoj teoriji, jer se konzervativizam prvenstveno bavi trajnim vrijednostima civilizacije, a ne kontroverzama oko toga gdje bi se trebali potrošiti djelići državnog proračuna. Konzervativac cilja na pobjedu na duge staze.
Problem je taj što socijalisti sprječavaju konzervativce u pobjedi u dugoročnom ratu pobjeđujući u kratkoročnim bitkama. Jedne godine potkopavaju konzervativni ideološki utjecaj u školama mijenjajući obrazovne kurikulume na štetu konzervativnih vrijednosti. Sljedeće godine napadaju koncept tradicionalne obitelji novim društvenim pogodnostima koje neutraliziraju prednosti braka.
Kako bi neutralizirali konzervativne napore za obranu života, socijalisti potiču državu na preuzimanje zdravstvene skrbi, otuda ekonomski sustav koji je već dobro poznat većini Europe. Kada ostvare monopol, socijalisti zakonskim reformama tjeraju porezne obveznike na izdvajanje sredstava za pobačaj.
Dok socijalisti mijenjaju društvo, korak po korak, konzervativci gube uporište, a pri tome nisu pružili ni otpor. Najveći problem je u tome što socijalna država danas, na što u slučaju Hrvatske otpada najveći dio vladine potrošnje, ne dopušta konzervativnom pokretu mnogo prostora za političke manevre. Osim ako se konzervativni pokret ne odluči pozabaviti socijalnom državom.
Ako konzervativci žele ostvariti gotovo isti uspjeh kao američki republikanci, krajnje je vrijeme da dobro prouče socijalnu državu, nauče njezinu svrhu i saznaju kako je reformirati s konzervativnog gledišta. Početak svakog takvog intelektualnog pothvata leži u shvaćanju rješavanja ekonomskih problema, točnije u napetosti između onih koji primaju beneficije od vlade i poreznih obveznika koji te beneficije financiraju.
Konkretniji rečeno: napetost je usredotočena oko pitanja kakvu bi moralnu ulogu vlada uopće trebala igrati u gospodarstvu. Tradicionalno konzervativno stajalište je da vlada treba spriječiti pad velikog postotka stanovništva u krajnje siromaštvo.
Europski konzervativni pokreti nalaze se u dilemi. Kada bi mogli definirati socijalnu državu ‘od nule’, željeli bi da bude manja nego što je danas, ali još uvijek ne znaju kako se oduprijeti naporima socijalističke strane. Iz tog razloga, mnogi konzervativci protive se čak i pokušaju formuliranja reformskih ideja koje bi transformirale države blagostanja.
Razlika između konzervativnog i socijalističkog pristupa
Najbolji način shvaćanja razlike između konzervativnog i socijalističkog pristupa, osim naravno njihovog ideološkog podrijetla, jest uzimanja u obzir dvije skupine. Prvu, koja plaća za ostvarivanje države blagostanja, i drugu, koja prima beneficije; riječ je o skupinama koje se analiziraju odvojeno.
Odvajanjem dviju skupina nikada se ne postavlja pitanje ima li prva skupina koristi ili gubi od plaćanja poreza u odnosu na primanje beneficija. Drugim riječima, nemamo pravedno riješeno pitanje ekonomske redistribucije.
Problem za razvijene države nastaje, ne kada je jedan mali postotak primatelja beneficija nezaposlen i bez ušteđevine, nego kada se beneficije počinju isplaćivati korisnicima koji su zaposleni. Riječ je o procesu, fenomenu, koji je vidljiv u zapadnim društvima nakon Drugog svjetskog rata kada su se isplaćivale socijalne naknade obiteljima s niskim primanjima i tako je beneficija postala redovni dio mjesečnog proračuna primatelja.
Najhitniji problem u ovoj situaciji je taj što ljudi koji su i porezni obveznici i primatelji naknada završe ili bolje ili gore zbog svog dvostrukog statusa. Ovo sada postaje proračunati aspekt dizajna države blagostanja; po definiciji, sada smo uključeni u ekonomsku redistribuciju. Uspoređujemo jedno kućanstvo s drugim kako bismo vidjeli ostavlja li ih socijalna država u boljem ili lošijem položaju. Na temelju rezultata stvaraju se novi programi i mijenjaju stari programi dok se ne postigne željeni redistributivni rezultat.
Drugim riječima, svrha socijalne države, njezina struktura, sada je socijalistička. Budući da je ova svrha u konačnici općenito eliminirati ekonomske razlike, jedini način da se prilagode nedostacima je dodavanje više pogodnosti većem broju korisnika. Stoga, nakon što se ovaj socijalistički cilj ostvari dovoljno dugo, skupina koja ima pravo na beneficije od vlade postaje vrlo slična onoj koja plaća poreze države blagostanja.
Ako konzervativci ikada više žele biti relevantni i učiniti bilo kakvu trajnu razliku u stvarnom svijetu, moraju razumjeti državu blagostanja. Trebaju objasniti – sebi, mladim naraštajima i široj javnosti – zašto je konzervativni koncept države bolji za stanovništvo, ali posebno za siromašne, nego socijalistički model.