Kršćanska demokracija se kroz sve svoje historijske manifestacije od početka prošlog stoljeća, a posebice u njegovoj drugoj polovici, suočavala s dilemom između dugoročne privrženosti temeljnim vrijednostima (zagovaranja državne zaštite, potpore životu i nuklearnoj obitelji) i kratkoročne dobrobiti odobravanja trendova sve više sekulariziranog svijeta, koji je neprijateljski nastrojen prema kršćanskim vrijednostima.
Nažalost, predstavnici kršćanske demokracije u XX. stoljeću pokazali su sklonost kratkoročnim koristima, kao što se može posebno jasno vidjeti u historiji Democrazia Cristiana (Kršćansko-demokratske stranke) u Italiji 1970-ih (i nakon toga) kad su njezini čelnici potpisali zakone koji su legalizirali razvod i pobačaj.
Razlozi za takvo odstupanje od dugoročnih demokršćanskih opredjeljenja su, dakako, bili brojni. Ovdje bih želio istaknuti jedan razlog od iznimne važnosti. Kao što je istaknuti talijanski proučavatelj aristotelizma Enrico Berti naglasio u jednom od svojih spisa, Drugi vatikanski koncil donio je mnoge promjene u Crkvi, a jedna od promjena bila je gotovo napuštanje nauka sv. Tome Akvinskog koji je do tada bio glavna teološka i filozofska referenca za katoličku misao. To podrazumijeva i napuštanje aristotelizma, jer se misao Tome Akvinskog teško može odvojiti od „Filozofa“, kako je Aristotela nazivao u svojim djelima.
Jedna od posljedica napuštanja prijašnjeg nauka bila je, primjerice, u području katoličke moralne teologije, gdje se dogodio zaborav aristotelovskog koncepta naravi. Prije Drugog vatikanskog koncila moralnom teologijom u potpunosti je dominirala teza o čovjekovoj naravi, ili kako je objašnjeno u definiciji čovjeka kao razumne životinje, kao temelju etike. Prema aristotelovskom i tomističkom gledištu, čin je dobar utoliko što aktualizira ljudsku narav, a loš utoliko što priječi to aktualiziranje. Stoga je, primjerice, rađanje i obiteljski život dobar jer aktualizira ljudsku narav na osnovnoj razini biološke egzistencije. To su temelji onoga što Akvinski naziva naravnim pravom. Naravno, radi se o čvrstim temeljima, jer je njihova ključna značajka da su ahistorični, vječni, jer čovjekova narav u smislu esencije ne može biti vezana uz promjenjive historijske slučajnosti.
S Drugim vatikanskim koncilom nova vrsta teologije – tzv. nouvelle théologie – zakoračila je u Crkvu i počela u njoj igrati odlučujuću ulogu. Njegovi glavni autori poput Marie-Dominique Chenua i Henrija De Lubaca, slijedeći uglavnom egzistencijalnu interpretaciju tomizma Étiennea Gilsona, naglašavali su da je aristotelovski koncept naravi na neki način stran kršćanstvu, a egzistencijalniji, više historijski pristup čovjek primjereniji. Takva denaturalizacija i historizacija katoličke teologije i filozofije imala je duboke političke implikacije i odigrala je ulogu u dekadenciji kršćanske demokracije, barem u Italiji.
Ovaj utjecaj dogodio se na dvije razine. Prvo, dogodilo se relativiziranje temelja kršćanske demokracije. Ako po mišljenju demokršćanskog vodstva, temeljne vrijednosti nisu više utemeljene na ahistorijskim, ili bolje rečeno, nadhistorijskim, trajnim vrijednostima, te su shvaćene kao privremeni oblici, proizašli iz trajnog historijskog procesa koji će u budućnosti proizvesti različite forme, čak i takve koje su kontradiktorne s prethodnima, jasno je da će takvo vodstvo prije ili kasnije odbaciti temeljne vrijednosti. Ima li uopće smisla govoriti o dugoročnom opredjeljenju ako program političke opcije nije utemeljen na višegodišnjim izvjesnostima?
Drugo, djelomično napuštanje koncepata aristotelizma i tomizma u katoličkoj teologiji utjecalo je na kršćansku demokraciju u Italiji putem onoga što Roberto de Mattei naziva vjerovanjem u „nepovratnost historije“. Ako historija izgubi svoje utemeljenje u nadhistorijskoj stvarnosti koja utječe kao orijentacijska točka, zatim historija postaje sama sebi svrha ili čak apsolut. Kao što se dogodilo u hegelijanskom pokretu, koji svjetsku historiju izjednačava s posljednjim sudom. To potvrđuje i Hegel parafraziranjem Schillerova stiha: „Die Weltgeschichte ist das Weltgericht.“
U takvom je kontekstu historija nepovratna jer je svaki historijski uspjeh jednak kanonizaciji, a svaki gubitak osudi. Stoga nije dopušteno preispitivati stavove koji su se ranije zastupali, ali je ‘potvrdno’ ako ih javno mnijenje kasnije odbacuje u određenoj historijskoj situaciji, što se može smatrati varijacijom nepogrješivosti Rousseauove opće volje (fra. volonté générale). Ako izgubimo osjećaj nadhistorijskog karaktera ljudske prirode, lako možemo postati plijen takvog iskrivljenog pogleda na historiju koji je danas vrlo raširen. Ne čudi stoga što je i kršćanska demokracija postala njezin plijen, kad je suština pala u zaborav šezdesetih godina prošlog stoljeća.
S druge strane, kad ponovno postanemo svjesni stvarnosti ljudske naravi, nećemo biti sposobni samo prihvatiti temeljne vrijednosti, nego prihvatiti istinu da ljudska narav ne može biti izmijenjena modernističkim ideologijama. Zdrave naravne težnje vrše pritisak u dušama cijelog čovječanstva da aktualiziraju svoje moći i postignu istinsku ljudsku sreću. Naravno, može doći vrijeme, a posljednja desetljeća je sigurno takvo vrijeme, kad će taj pritisak biti krivo protumačen, zamagljen, negiran. Ali ipak narav djeluje u nama. A zadatak kršćanske demokracije i novih naraštaja izgradnja je kršćanluka.
No, pouka koja nam dolazi iz iskustva dekadencije talijanskih demokršćana nije sama pouka za Italiju, nego i za katolički svijet. Kršćanska demokracija ponovno će zadobiti svoj puni politički status tek kad ova politička opcija ponovno stekne klasičan filozofski uvid u metahistorijsku stvarnost ljudske naravi (kako je to tako proročanski naglasio papa Pio XII. u svojoj enciklici Humani generis), što je najdublja snaga na djelu u svjetskoj historiji. Možda nismo s novim naraštajima daleko od tog trenutka?