U vremenu kad se zapadni svijet ponosi svojom „tolerancijom“ i „inkluzijom“, kršćanstvo – religija koja je iznjedrila samu ideju ljudskog dostojanstva i izgradila taj Zapad  – (p)ostaje najprogonjenija vjera na svijetu. Prema podatcima međunarodnih organizacija koje prate stanje vjerskih sloboda, više od tristo milijuna kršćana diljem svijeta danas trpi različite oblike progona – od društvene diskriminacije do brutalnih fizičkih likvidacija. Taj trend ne jenjava, naprotiv, raste iz godine u godinu. Broj država u kojima su im prava ugrožena dosegao je rekordne razmjere.

Ondje gdje se gaze prava kršćana, ubrzo nestaje i svaka druga sloboda. Kršćani su prva meta zato što utjelovljuju ono što totalitarni duhovi svih vremena mrze – ideju o Bogu iznad države, o istini iznad ideologije, o čovjeku koji ima savjest, a ne samo brojčani, sutra digitalni kod. Sloboda vjeroispovijesti tako postaje lakmus-papir ukupnog stanja jedne civilizacije: tamo gdje se ona guši, urušava se i sve ostalo.

Najdrastičniji primjer tog novog mučeništva nesumnjivo je država Nigerija, zemlja u kojoj se odvija možda najteži progon kršćana u 21. stoljećuStatistike su užasavajuće: više od 50 000 ubijenih kršćana u posljednjih dvadeset godina, tisuće otetih svećenika, spaljena sela i porušene crkve. Napadači – bilo da su pripadnici Boko Harama, ISWAP-a ili fulanskih milicija – upadaju u sela s povicima „Allahu Akbar“, pale domove, kolju muškarce i odvode žene u ropstvo. U njihovim rukama nasilje poprima oblike koji kao da su izvađeni iz srednjovjekovnih prikaza pakla.

No to nije najstrašnije. Najstrašnija je šutnja. Šutnja tzv. međunarodne zajednice, šutnja medija, šutnja Zapada koji se inače diči obranom ljudskih prava. Kad se u Nigeriji zakolje stotinu ljudi, vijest prolazi kao „etnički sukob“. Kad se zapali crkva, govori se o „lokalnom obračunu“. Civilizacija koja je nekad svoje svetce slavila kao uzore, danas se pretvara da ih ne vidi dok ponovno umiru.

Kršćanstvo se rađa iz krvi mučenika

Posebno su simptomatični domaći medijski tumači „realnosti“. Tako je, primjerice, Index – moralna perjanica hrvatske progresivne misli – krv, pepeo i masovne grobnice nigerijskih kršćana objasnio kao „sukob farmera i stočara“. Sukob interesa oko ispaše. Kad kršćani ginu, uvijek se pronađe neko „razumno objašnjenje“: klimatske promjene, suša, ekonomija. Jer priznati da se radi o vjerskom progonu značilo bi priznati da postoji mržnja prema kršćanstvu – a to je na Zapadu hereza.

Nigerija je ogledalo svijeta u kojemu je mržnja prema kršćanstvu ponovno postala legitimna. U istom trenutku dok nigerijski svećenici umiru zato što ne žele pogaziti križ, zapadni aktivisti u Bruxellesu i Berlinu traže da se križevi uklone iz učionica i javnih prostora, jer „vrijeđaju osjećaje drugih“. To je ista logika – samo druga temperatura pakla. Tamo ubijaju mačetama, ovdje „tolerancijom“.

Dok afrički mučenici daju život za vjeru, europski kršćani ne mogu podnijeti niti toliko žrtve da jedan sat tjedno odvoje za svetu misu. Zapadni biskupi i teolozi raspravljaju o „ekološkom obraćenju“, dok njihova subraća u Africi gube glave u doslovnom smislu riječi. I sve to prolazi uz muk međunarodnih institucija koje će sazvati izvanredne sjednice zbog „govora mržnje“, ali ne i zbog pokolja nad kršćanima.

Naravno, u pozadini je i politika. Nigerija je najveća afrička država, bogata naftom i plinom, a zapadne sile – uvijek kad su u pitanju resursi – biraju šutnju umjesto moralnog stava. Vlasti u Abudži, premrežene korupcijom i infiltrirane simpatizerima ekstremista, često samo nemoćno sliježu ramenima. Tako nastaje pakleni trokut: interes, strah i šutnja – u kojem nestaje čitav narod vjernika.

Zapadni mediji, ti samoprozvani čuvari istine, ovdje padaju na ispitu ljudskosti. Isti oni novinari koji će danima secirati „uvredljiv“ tvit nekog konzervativca, ne nalaze prostora za tisuće obezglavljenih nigerijskih kršćana. Za njih nema dokumentaraca, nema panela o „mržnji“. Ubojstvo kršćana ne nosi klikove, jer ne potvrđuje narativ o „zlim bijelim kršćanima“. A što nije ideološki korisno – to se briše iz svijesti i medija.

Ali krv ne šuti. Krv nigerijskih mučenika vapije k nebu i optužuje civilizaciju koja se odrekla svoga korijena. Njihova smrt podsjeća nas da je kršćanstvo religija Križa, a ne konferencijskih sala; religija svjedočanstva, a ne kompromisa. I zato, paradoksalno, možda baš u Africi – u zemlji gdje ljudi ginu za Krista – tinja nova iskra vjere koja će jednog dana probuditi uspavani Zapad.

Kršćanstvo se rađa iz krvi mučenika. Nigerija nije daleka tragedija – ona je proročanska opomena zapadnom svijetu koji je zaboravio što znači vjerovati.