Erika Bachiochi, glavna urednica projekta Fairer Disputations, održala je 17. rujna 2026. u Rochesteru u saveznoj državi New York govor na otvorenju Ženske konvencije 2026. U njemu se osvrnula na položaj žene u suvremenome društvu, kritizirajući i dominantni feminizam koji žensko tijelo prilagođava muškim obrascima i reakciju koja ženama osporava sposobnost samostalnoga moralnog djelovanja. U nastavku donosimo uređenu verziju njezina govora.
Prijatelji, okupljamo se u doista teškim vremenima. Povjerenje u naše političke, gospodarske i kulturne institucije – kao i u ljude koji ih vode – nikada nije bilo niže, barem koliko ja pamtim.
Mi na Zapadu živimo usred sve brže, destabilizirajuće tehnološke revolucije koja traje već desetljećima, praćene golemom, također destabilizirajućom kulturnom revolucijom koja traje jednako dugo. Nije čudno što toliko ljudi osjeća gospodarsku nesigurnost, kulturnu dezorijentiranost, politički nemir i osobnu tjeskobu.
Naše vrijeme u mnogočemu nije toliko različito od razdoblja u kojem su se sredinom 19. stoljeća našle zagovornice ženskih prava. I one su živjele usred gospodarskih i kulturnih poremećaja izazvanih golemom tehnološkom, odnosno industrijskom revolucijom, uz dugotrajni užas ropstva.
Te su reformatorice uočavale brojne načine na koje su muškarci, žene, djeca, robovi, radnici i migranti bili posebno pogođeni svojevrsnom dehumanizacijom velikih razmjera.
I premda nijedna od njih nije bila savršena – kao što vas uvjeravam da nitko ni ovdje nije savršen – okupile su se, svaka donoseći svoje brige, perspektivu i talente, kako bi se suprotstavile dehumanizaciji ondje gdje su je uočavale. Nastojale su svijet oko sebe, koliko god bio nestabilan, nepravedan i ružan, učiniti prikladnijim za plemenita bića kakva su, prema njihovu uvjerenju, ljudska bića.
U naše vrijeme dehumanizaciju vidimo u novim i starim oblicima. U „Deklaraciji“ (riječ je o „Deklaraciji o međuovisnosti“, op. a.) pokušali smo imenovati načine na koje ti oblici posebno pogađaju žene, a o tim ćemo stvarnostima raspravljati tijekom cijele konvencije.
Budući da je ovo ženska konvencija, želim se nakratko osvrnuti na jedan dublji razlog zbog kojega su, po mojem mišljenju, žene sve više počele dehumanizirati same sebe.
Razmotrimo jednu od rezolucija usvojenih na prvoj konvenciji u Rochesteru 1848. godine:
„Općeprihvaćena doktrina o inferiornosti žene oduvijek je uzrokovala da ona ne vjeruje vlastitim sposobnostima, paralizirala je njezinu energiju i dovela je u ponižavajući položaj iz kojega je mogu izbaviti jedino najodlučniji i neumorni napori.“
Doista, među tim reformatoricama stalno se pojavljuje zabrinutost da su žene toga vremena bile, kako je govorila Lucretia Mott, u opasnosti od „degeneriranja“: od toga da ne razviju svoje razumske sposobnosti kako bi postale istinski dostojanstvena ljudska bića kakvima su stvorene.
Možda zvuči neobično da tvrdim kako u našem vremenu postoji svojevrsni odjek toga problema, nakon svega što su moderne žene postigle u obrazovanju i profesionalnome životu. Uostalom, konvencija u Rochesteru 1848. izazvala je svojevrstan skandal već samom činjenicom da je skupom predsjedala žena, a ne muškarac.
Ipak, danas kod mnogih žena – čak i žena koje su postigle velik svjetovni uspjeh – vidim isto nepovjerenje u vlastite sposobnosti i istu paralizu vlastitih snaga. I usuđujem se reći da mislim kako to dolazi iz sličnoga izvora: iz kulturnoga osjećaja inferiornosti žene upravo kao žene.
Ali nakon desetljeća „feminizma“, kako je to moguće?
Pa, kako su mnoge od nas ovdje primijetile, danas vladajući oblik feminizma, koji je već desetljećima hegemonijski na Zapadu, pretpostavlja niz tehnoloških zahvata u tijelo mlade žene kako bi ona mogla postati jednaka muškarcu.
Život na kontracepcijskim pilulama, dostupnost pobačaja, mogućnost zamrzavanja jajnih stanica i druge reproduktivne tehnologije – sve kako bi se osiguralo da se u spavaćoj sobi i na tržištu rada može ponašati prema obrascima koji se smatraju normativnima za muškarca.
Uspon i pobjeda toga oblika feminizma – koji se ozbiljno udaljio od onoga što mu je prethodilo – naveli su žene da ne vjeruju vlastitim sposobnostima, sposobnostima vlastitoga tijela, vlastitim reproduktivnim sposobnostima, upravo onim sposobnostima koje ženu čine izrazito ženskom.
Rane zagovornice ženskih prava sposobnost žena za majčinstvo smatrale su svojevrsnom supermoći i borile su se za njihova prava kako bi mogle odgovorno izvršavati svoje dužnosti skrbi.
Danas su se, nasuprot tomu, mnoge žene počele bojati, užasavati, pa čak i prezirati izrazito žensku sposobnost da postanu majke.
No sada postoji još nešto.
Sve snažnija maskulinistička reakcija pretpostavlja, kao što su tijekom stoljeća tvrdile brojne istaknute osobe, da su žene doista inferiorni spol i da stoga ne bi trebale vjerovati vlastitim sposobnostima: svojemu razumu, volji, prosudbi – jednom riječju, svojoj moralnoj sposobnosti djelovanja.
U mračnome kutku međumrežja, koji iz minute u minutu postaje sve veći, slušamo kako je u najboljem interesu žena da njima uvijek i svugdje upravljaju muškarci. A čini se da se neke žene, izgubivši povjerenje u razumske sposobnosti vlastitoga spola, sada s time slažu.
Dakle, s jedne nam se strane govori da ne vjerujemo svojim ženskim tijelima, a s druge da ne vjerujemo svojoj zajedničkoj ljudskoj sposobnosti da postanemo odgovorni nositelji vlastitoga života.
Ovih se dana okupljamo kako bismo pronašle bolji put naprijed za žene – put koji će izbjeći obje te zablude o tome tko su žene i na što smo pozvane.
Naši će nam govornici pomoći razmišljati o načinima na koje možemo ohrabrivati, usmjeravati i podupirati žene dok nastoje bolje razvijati sposobnosti svojega tijela, uma i duše te pronalaziti načine da svijet postane gostoljubiviji prema ženama kakve doista jesmo.
U mnogočemu nema dvojbe da je danas ženi znatno lakše živjeti dostojanstvenim životom. Neizmjerna je zahvalnost koju osjećam, a sigurna sam i svi mi, prema onima koji su svakodnevni život učinili pogodnijim za sve nas.
Ali dok smo na Zapadu ostvarili golem materijalni napredak te napredak žena u obrazovanju i profesijama, istodobno smo kao civilizacija zaboravili kako njegovati unutarnje dispozicije koje su svakomu od nas potrebne da s pouzdanjem i odgovornom skrbi odgovori na teške trenutke života. A ovo jesu teška vremena.
Oba kraja našega prilično užasnoga političkog spektra, kao i neki između njih, čini se da su zaboravili kako se ljudska bića ne rađaju iz majčine utrobe već opremljena takvim zrelim ljudskim dispozicijama.
Osobito u adolescenciji, ni osjećaj naklonosti prema vlastitome tijelu ne dolazi nam instinktivno.
Svaka djevojčica i svaki dječak s razlogom se rađaju u obitelji. Stvoreni smo da se oslanjamo na svoje majke i očeve, sestre i braću, tete i ujake, učitelje i mentore te mnoštvo drugih ljudi koji se o nama brinu, usmjeravaju nas i oblikuju kako bismo jednoga dana mogli postati ljudima sposobnima činiti isto za druge.
Žene su oduvijek bile u središtu toga kulturno presudnog oblikovateljskog rada.
Ali kako iz kulture koja ju je zaboravila nestaje i svijest samih žena o punini njihova dostojanstva, vidimo sve manje žena koje imaju samopouzdanja voditi, oblikovati i odgajati druge jer ni same nikada nisu primile dar takva vodstva, oblikovanja i procesa humanizacije.
Da bismo postale pravedne, mudre, umjerene i hrabre nositeljice vlastitoga života – sposobne ispravno postupati prema drugima u svakome području života – moramo znati tko smo i za što smo stvorene.
I recimo odmah na početku: nismo stvorene za stroj, tržište ni muške želje.
Kao što su isticale brojne predvodnice ranoga ženskog pokreta, žene ponajprije nisu stvorene ni za jednu od tih stvari.
Zašto?
Zato što smo, kažem to na blagdan velike mističarke, skladateljice i filozofkinje Hildegarde iz Bingena, transcendentna bića u konačnici stvorena za sjedinjenje s Bogom.
Mnogi su me pitali kako će ovaj pokret koji se tek rađa moći rasti. Naravno, imam ideje – ideje kojima su potrebni vrijeme, talent i novac… mnogo novca.
Ali čini mi se da je naše doba doista zapelo, i to predstavlja pravi izazov za nas, u izrazito modernome shvaćanju politike kao sveopćega rata, u kojem politički tribalizam neprestano raste i u kojem uvijek morate znati na čijoj ste strani.
Mnogi su potpuno izgubili sposobnost razmišljanja u okvirima koji se razlikuju od politike moći i koji joj prethode. Ovdje moramo mnogo razmišljati upravo na takav način.
Mislim da smo izgubili starije shvaćanje politike, koje je našlo mjesto i u američkoj praksi, prema kojem su se konkretni ljudi, žene i muškarci različitoga podrijetla i različitih vjerskih uvjerenja okupljali kako bi rješavali konkretne probleme.
Čak i ako mnogi od nas ovdje sumnjaju da će se takav oblik politike s malim „p“ uskoro moći obnoviti u širim razmjerima, barem na ovaj Dan ustava i u danima koji slijede pokušajmo zajedno obnoviti i prakticirati takvu politiku.
Jer premda većina nas može s veseljem potpisati načela iznesena u našoj „Deklaraciji“ i premda ona pružaju mnogo toga na čemu se mogu izgraditi snažne koalicije, postoje i brojna pitanja oko kojih se žene i muškarci u ovoj prostoriji ne slažu, kao i pitanja oko kojih se ne slažu govornici i sudionici panela.
Nemojte se ustručavati dopustiti da ta neslaganja izađu na vidjelo, uz međusobno poštovanje.
Davanje prostora neslaganju i raspravi ne će oslabiti naš pokret koji se tek rađa. Naprotiv, od samoga će ga početka samo ojačati.
Zato, dok idemo naprijed, od svih vas tražim sljedeće: barem na ovih nekoliko dana ostavite po strani stroj za proizvodnju ogorčenja koji predstavljaju društvene mreže, sva ona pitanja tko je što rekao s lijeva ili s desna koja cijelo naše biće guraju u stanje neprestane reakcije.
Kao što svi znamo, takvo stanje jednostavno ne omogućuje najbolje razmišljanje. A mi ovdje želimo najbolje moguće razmišljati.
Dok smo zajedno, pokušajmo ovdje i sada doista biti protuotrov svemu tomu: budimo prisutne i pozorne, pravedne i obzirne, promišljene i znatiželjne.
Jer, prijatelji, svijet nas doista treba.
Svijetu je potreban novi pokret dobro oblikovanih žena koje će duboko promišljati, dobro misliti, snažno ljubiti, predvoditi revoluciju srca, a na mnogim mjestima i revoluciju mišljenja.
Za nekoliko trenutaka čut ćete brojne iznimne govornice, žene istinske profesionalne i osobne izvrsnosti.
Okupile smo upravo te žene, zajedno sa svima vama, zbog duboke brige koju svaka od nas osjeća za žene, djecu te muškarce, mlade i stare, koji su nam doista potrebni.
Sve to znači da nismo ovdje kako bismo odapinjale strijele prema ovomu ili onomu neprijatelju.
Ovdje smo kako bismo osnažile jedna drugu, gradile prijateljstva i pronašle bolji put naprijed za žene.
Hvala vam svima što ste ovdje. To mi neizmjerno znači.