8. svibnja – dan kad su u Zagreb ušli novi vlasnici stanova u centru grada.

S konja do vile bio je kratak put “nove klase”.

Dok je Europa slavila pobjedu nad fašizmom, Hrvatsku je progutao mrak komunističkog totalitarizma koji je trajao od Bleiburga do Vukovara.

Komunisti su u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.

Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.

Komunizam je, kako su ga pisci Crne knjige komunizma definirali, „kultura nasilja“ i „najužasnija varijacija totalitarizma, državnog terorizma i monopartijskog voluntarizma u povijesti ljudskog roda“.

Dan kad je u Zagrebu skinuta hrvatska, a stavljena jugoslavenska zastava i kad je ministar unutarnjih poslova postao Aleksandar Ranković posve sigurno ne može predstavljati dan oslobođenja za hrvatski narod.

To je dan kad je inuguriran sustav neslobode i tiranije, duga mračna noć koja će trajati do 1991.

Da je 8. 5. 1945. bio dan oslobođenja, ne bi bio potreban 5. 8. 1995., zar ne?