U lipnju će se navršiti sedam godina od utakmice Hrvatska – Italija koja je ostala upamćena po iscrtavanju svastike na splitskome Poljudu.
Do dan danas autori ove svinjarije nisu otkriveni što vrlo jasno ukazuje na rukopis paraobavještajnog podzemlja. Kome je to bio cilj da se 2015. godine Hrvatsku pred cijelim svijetom prikaže kao nacističku oazu?
Nogomet je šport koji lako mobilizira emocije i kad je u pitanju reprezentativna i klupska razina. Sukobi nogometnih rivala nerijetko su diljem Europe znali završavati u neredima. Situacija se donekle smirila proteklih desetljeća, no i danas i u najsnažnijim europskim ligama svjedočimo bakljadama, navijačkim probijanjima ograda i sl.
Značajan dio navijačkih ekscesa u Hrvatskoj ima veze isključivo s navijačkom subkulturom. No da se rivalstvo Dinama i Hajduka vješto i maliciozno nastoji iskoristiti za poticanje podjela između sjevera i juga Hrvatske, oko toga dileme ne bi trebao imati niti jedan razuman čovjek.
Ponegdje se ne može isključiti režija takvih sukoba, a često se nasilje i sukobi naknadno instrumentaliziraju od strane onih medijsko-političkih krugova koji nikada nisu bili skloni hrvatskoj državi.
Orjuna viši ne postoji, no da i dalje žive njezini duhovni sljedbenici koji huškaju mržnjom na Zagreb i nogometnu reprezentaciju – to je neoboriva činjenica. Jednako tako, i dio struktura iz bivšega sustava rado huška Zagreb, glavni grad Hrvatske, na Split kao centar južne Hrvatske.
Nikakvi transparenti, koji se brane navijačima, niti činjenica da i u policiji ima svakakvih tipova ne mogu biti opravdanje za napade na policijske postrojbe. Policija simbolizira vlast i red i tamo gdje se ovu može nekažnjeno napadati kad-tad zavlada anarhija. Policiju treba pročistiti od nasilnih tipova, no isto vrijedi i za navijačke skupine.
Ni hrvatski nogomet nije lišen utjecaja mafijaških utjecaja. Navijači bilo kojega kluba mogu imati opravdane frustracije zbog stvarne ili percipirane nepravde. No to nije razlog da se daju upregnuti u kola koja posve sigurno ne voze u smjeru hrvatskih interesa.
Kao što bilo koja politička stranka ne može biti iznad države, tako ni bilo koji klub ne može biti iznad nogometne reprezentacije.
Većina navijača hrvatskih klubova podupiru nogometnu reprezentaciju, vole svoj klub i njihovo rivalstvo ne prelazi granice uobičajene navijačke subkulture. No manji dio, a toga ima u gotovo svim navijačkim skupinama, debelo prelazi granice i svojim ponašanjem stvara potencijalne velike probleme po hrvatsko društvo.
Što bi se, primjerice, dogodilo da je netko od u subotu ranjenih navijača podlegao ranama? Kakve bi to imalo posljedice po odnose ne samo Dinama i Hajduka, kao dva najveća hrvatska kluba, nego i sjevera i juga Hrvatske?
Ne priželjkuje li netko baš to: da hrvatski policajci pucaju na hrvatske dečke? Zavadi pa vladaj, stara je taktika.
Nakon nemilih događaja između pripadnika Torcide i policije proteklog vikenda, i svih popratnih analiza, rasprava, prepucavanja i vrijeđanja – treba se samo zapitati: kome to koristi?
To je ključno pitanje.
Ne koristi ni Dinamu ni Hajduku ni Hrvatskoj, ali koristi svim protuhrvatskim strukturama koje žele razjediniti hrvatski narod. Koristi istima onima koji su crtali svastiku na Poljudu pred sedam godina. Ne budimo „korisne budale“ takvih struktura.
Neredi iza nas alarm su i za obavještajne službe koje bi trebale istražiti ne pokušava li netko instrumentalizirati nogomet za političke i druge suspektne svrhe. Zbog nogometa su 1969. ratovali El Salvador i Honduras, što je samo jedan u nizu dokaza njegove velike emocionalne iskoristivosti, ponekad i za ne-nogometne svrhe.
Jedinstvo hrvatskog naroda prilikom dočeka reprezentativaca 2018. bilo je trn u oku mnogima. Ne dopustimo da to jedinstvo potkopavaju oni koji preziru ovu državu.