Nedjelja, 04. prosinca 2022.

Znate li koji je hrvatski književnik govorio o hrvatskoj “inteligenciji bez inteligencije”?

Mnogi su hrvatski književnici i autori, od vremena Austro-Ugarske Monarhije pa do Jugoslavije,  kritizirali servilnost i pokvarenost hrvatske inteligencije.

U vraćanju ponosa narodu velika je uloga intelektualne elite koju je kod nas, nažalost, i danas vrlo lako potkupiti i ušutkati.

I danas vrijedi opaska dr. Milana Šufflaya da je „veći dio hrvatske inteligencije ropski raspoložen, pa u ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod”.

Na temelju knjige koju je uredio dr. Mate Ujević „Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša“, koja je 2004. objavljena u nakladi Školske knjige, donosimo Matošev kritički pogled na tadašnju hrvatsku inteligenciju.

Inteligenciju bez inteligencije!

„To je ona žalosna naša inteligencija bez inteligencije, koja puni kuću kod operete, ostavljajući je praznom kod ‘literata’ kao Shakespeare, Ibsen i Moliere. To je ona elita hrvatska što širi žargon bečkih Židova i berlinskih kaplara, nemajući pojma o narodu i o zemlji koja je rodi. To je ona hrvatska inteligencija od koje bježi glavom bez obzira jedan Meštrović i Budmani, koja ima smisla samo za tuđinsku kulturu u formi romana Karla Maya i feljtona Maya Nordaua, koja ne zna za izdanja književnika i naše Akademije i zbog koje je njemškutarski Zagreb postao mjestimice ruglo hrvatskog centra i polukulturno gnijezdo, živeći od otpadaka švapskih novina, od trača, a često i od naordinarnijih hohštaplerija, kao što je baš g. Treščec to dobro u svom zagrebačkom romanu prikazao. To je ona elita kojoj je Evropa u granicama Austrije i Njemačke, koja nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljakom – ona vajna elita koja samo uzima, nikad ne daje i koja smatra rad i trudni posao sramotom, a nehaj, anacionalizam, frivolnost, neznanje i parasitsku lijenost prerogativama aristokratizma. To je ona talmi-elita zbog koje Zagreb nema pravog hrvatskog salona, pravog hrvatskog društva, pravog ‘velikog svijetla’ i prave aristokracije narodne. Ta elita možda zna obući i nositi smoking, ali to zna i svaki konobar. Smoking i štirkana košulja mogu doduše ‘napraviti čovjekom’ i polučovjeka, mogu prikazati aristokratom i hohštaplera, ali te stvari nisu nužni atributi najboljeg društva iz tog prostog razloga jer ih nalazimo vrlo često u najgorem društvu (str. 203.).

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...