Nedjelja, 27. studenoga 2022.

Znate li tko je napisao „U boj, u boj“ i prozvao Hrvate kao „tvrde, zabušene glave“?

Koliko god (post)moderno razdoblje probava svim sredstvima izbrisati sve temeljne pretpostavke nacionalne države (vjera, domoljublje, hrvatska uljudba) ipak s nama Hrvatima to ide puno teže i na kraju ne će uspjeti. To pokazuje i hrvatska povijest. Previše smo uložili za hrvatsku državu i slobodu.

Koliko god su nas ubijali, rastjerivali, zatvarali, gazili… mi smo još uvijek tu i nikada ne ćemo nestati jer održavamo duh jednoga naroda i ispunjavamo onaj zadatak koji je Bog dao Hrvatima u ovome svijetu.

Previše vremena pijemo otrov negativnog piskaranja anacionalnih bezvjeraca u masovnim medijima. Treba čitati stvari koje uzdižu dušu u vjerskom i nacionalnom smislu.

Jedan od takvih pisaca je svakako i veliki August Šenoa, veliki domoljub te – iako njemačkogo- slovačkog podrijetla – veliki Hrvat (hrvatski Srbi mogli bi nešto naučiti od njega kako ljubiti svoju domovinu u kojoj su rođeni).

Iako je napisao svoj povijesni roman Diogenes 1878. godine, kao da piše i nama danas. Priča je smještena u polovicu 18. stoljeća u habsburšku Hrvatsku, no kao da nama danas govori o: prodanim dušama i uhljebima, o uspavanom hrvatstvu, naročito kod vodeće elite, o siromašnoj, ali ponosnoj Hrvatskoj, o radu i ljubav za domovinu i o tome kako će djeca nastaviti tu borbu i kako treba ići u boj, u boj…

Njegove riječi imaju snagu nas danas potaknuti na žrtvu i rad za Hrvatsku koja je slobodna nacionalna država, ali za čiju slobodu i prosperitet se moramo trajno boriti. Imati državu je odgovornost sviju nas svjesnih domoljuba („tvrdih, zabušenih glava… bistrog duha“) te ne smijemo delegirati ovu važnu zadaću nekim bezličnim političkim tehnokratima. Na to bi nas Šenoa zasigurno danas poticao.

(Napomena: Ostavili smo jezik kakav je pisao Šenoa u to vrijeme, citati iz izdanje Naklada Binoza iz 1934. godine).

+++

„Mi Hrvati nismo uopće tupi i nespretni ljudi“

(Poglavlje XIII. Hrvati. Diogenes Antun Janković govori njemačkom pukovniku kakvi su Hrvati. Šenoa kroz svoje romane uzdiže Hrvate i radi protiv kompleksa manje vrijednosti)

„… a mi Hrvati nismo uopće tupi i nespretni ljudi; ako se okanimo sebičnosti, ako zavirimo malko u knjige i svijet, jaki smo uhvatiti se u koštac sa ma kojim tuđinom, koj’ se nabacuje drobnim novcem svoje civilizacije“.

+++

„Ima dosta tvrdih, zabušenih glava“

 (Poglavlje XVI. Razgovor između hrvatskog Diognesa Antuna Jankovića i njemačkog pukovnika Klefelda o tome kakvi su Hrvati… tvrdih, zabušenih glava, bistrog duha…)

„Istina je, to hrvatsko stablo čini Vam se okljaštrenim panjem. Mnogo grana posjekli su Turci, mnogo lišća skinuo je i Beč i Požun, i sada kanda to drvo nije za drugo, nego da si netko od njega isteše kolibu. Pita se samo, da l’ Beč, da l’ Požun?

Al’ preko noći može stablo potjerati mlade grane. Ne varajmo se, nijesu ga rastočili crvi, izjeli mravi, međusobne raspre, poticane od raznih vlasti, ofurile su dosta te stare hrvatske korenike, te uzgojile generaciju, koja ne zna, što je značaj, što li dosljednost.

Al’ ima dosta tvrdih, zabušenih glava, u kojih je budno staro predanje, koje se drže ljuto svoga staroga zavjeta, te žele skupiti ono, što su druge vlasti razdrobile i time otele hrvatskom tijelu snage.

To su Vam oni mali ljudi, koji ne traže službe, koji ne će da nauče ni njemačkog ni mađarskog jezika, il’ te jezike nauče samo za to, da prisluškivaju što mi govorimo, ljudi dosta bistra duha, jer Hrvati nisu napokon glupaci, ako su nešto surovi. A mislite li, da ti ljudi miruju? Imam pouzdanih vijesti, da rade na našu, na Vašu propast.“

+++

„Da pobijediti moramo, pa ako ne mi, a ono naša djeca, unučad naša“

 (Poglavlje XVIII. Skup hrvatskih plemića oko zajedničkog djelovanja, kako ima prodanih duša među njima, kako smo ostavili Boga, kako ima nevrijednih sinova, ali i borbenost za hrvatsku budućnost: u boj, u boj…)

„Mi se grizemo, mi se koljemo, mi se, braćo – mi se prodajemo strancu, sebe i svoje pravo“

„A to vidi Bog, naš stari hrvatski Bog, Bog poštenja, Bog pravde! A što veli Bog? Ništa. Šuteći odvraća lice svoje od nas, šuteći odvraća od nas desnicu svoju, a stranci trgaju se za staru djedovinu našu, rastepoše kolijevku našu, da nam sagrade – mrtvačku škrinju. Al’ ja sam stari Hrvat, star sam i živ, ja vičem do Boga: „Ne!“ ja vičem „Ave resurrecturis!“.

„Treba l’ vam reći, kako stojimo? U koga ima srca, ne bi mogo odgovoriti, nego plakati. Treba l’ vam izbrojiti sve nevrijedne sinove, koji se odmetnuše od našega stabla? Porumenili biste. To je, da se ubijamo sami. A u ovo nesretno prodajno doba skupila se evo daleko od spletke i hina šaka hrvatskih plemića, jerbo se sjetiše, da su Hrvati. Malenu tu četu nuka poštenje u boj!

Dugačak bit će taj boj, lagano, oprezno valja stupati naprijed. Ni osobna strast ne muti nam vida, ni strastveni zanosne prevari nam duše, i onim oružjem, kojim se bore proti nama, onim borimo se mi proti njima. Pođite u županije, u sabor, u crkvene zborove, u pukovine svoje i ondje služite domu.

Budna nam duša neka ima vazda pred očima, da pobijediti moramo, pa ako ne mi, a ono naša djeca, unučad naša. Al’ zato ne kloni vam duša! Ta to je prava nesebična plemenština duše, koja ne traži ni ploda od drveta, što ga je zasadila, veće se veseli, da će muka oca osladiti život djeci.

Prokleta bila ona sebična čežnja, koja će svetinju pogaziti griješnjom nogom, prokleta ona luda taština, koja se hvata tuđih običaja, jer da su domaći prosti, jer da samo izdajstvo vlastitoga plemena čovjek savršenim biti može. Složimo srca i ruke, zakunimo se pred licem Božjim, da ćemo stajati vjerno i tvrdo na pravu domovine naše“.

U boj! U boj!

„U boj! U boj! za svetinje naše! Izvinu se gromoran klik iz duše plemstva, i sve se prihvatiše rukom, i svi se izljubiše bratski, te zagrliv se od srca, klikoše: Živio hrvatski dom!

+++

„Ostajte, što jeste i ne dajte, da vam djeca budu drugo, nego što ste vi“

 (Poglavlje XXX. Hrvatski Diogenes Antun Janković posljedna poruka mladom bračnom paru Belizaru i Ružici Pakić. Poruka, ostanimo u domovinu i važnost odgoja djece u ljubav prema domovini.)

Bog vas blagoslovio, reče Janković ganutim glasom, ljubite se do groba, samo ljubav uzvisuje čovjeka do zvijezda. Al’ ljubite i cijeli svijet, a prije svega taj divni kraj, koj’ vas je rodio. Siromašan je, mnogo mu treba ljubavi. Na ovoj grudi trajte pošteno dane svoje, za nju radite, nju mi branite; ne mami vas tašta čast, ne zaslijepi vas sjajno tuđinstvo. Ostajte, što jeste i ne dajte, da vam djeca budu drugo, nego što ste vi“.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...