Nedjelja, 04. prosinca 2022.

JESTE LI ZNALI: Jugoslavenski komunisti pozdravili su komunističko-nacistički pakt i podjelu Poljske

Kao dan antifašističkog ustanka u Hrvatskoj se službeno obilježava 22. lipnja. Istog je dana Treći Reich pokrenuo vojnu operaciju Barbarossa, tj. napad na SSSR. Jugoslavija je, međutim, napadnuta više od dva mjeseca ranije – 6. travnja 1941., a borbe su se vodile do 17. travnja. Dakle, već u travnju 1941. na prostoru razbijene Jugoslavije nalazile su se i njemačke i talijanske vojne postrojbe. Postavlja se stoga logično pitanje: zašto komunisti i partizani nisu otišli u šumu i podigli ustanak već u travnju 1941.?

Odgovor je jednostavan: čekale su se smjernice („direktive“) Kominterne odnosno SSSR-a. Razlog takvog ponašanja bio je Pakt o nenapadanju, koji su 23. kolovoza 1939. – točno pred osamdeset i tri godine – u Moskvi potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop.

Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije o posljedicama potpisivanja Pakta piše sljedeće: „Pakt o nenapadanju između Nemačke i SSSR doveo je do značajnih pomeranja u politici Kominterne. Ona je  u osnovi napustila antifašističku platformu koju je formulisao njen VII kongres i prestala je da poziva u borbu protiv fašizma i fašističkih agresora. To je izazvalo pravu pometnju u komunističkim partijama zapadne Evrope i među antifašistima uopšte“.

U jugoslavenskim komunističkim tiskovinama iz tog vremena možemo čitati tekstove u kojima se doduše kritizira i Nijemce, ali se krivcima za rat uz njih smatraju i Britanci (Englezi) i Francuzi. Štoviše, Engleze i Francuze se smatra u neku ruku i većim krivcima od Nijemaca: „Ratu su krivi jednako engleski i francuski kao i njemački imperijalisti. No nakon obračuna s Poljskom Njemačka je zatražila mir. Engleski i francuski imperijalisti ne pristaju na tu ponudu, jer žele rat za svoje imperijalističke ciljeve sprovesti do kraja. Time su oni postali glavni huškači na daljnje vodjenje i proširenje rata. Glavno žarište rata preselilo se iz Berlina u London“.

Jedan od vodećih intelektualaca u redovima jugoslavenskih komunista i u kasnijem razdoblju član Agitpropa, hrvatski književnik August Cesarec javno pozdravlja sporazum Ribbentrop-Molotov, a u intimnome dnevniku istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Nj.[emačkom], no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“. Ali kod njega to ne izaziva nikakve moralne dvojbe, jer „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat St.[aljina]. A […] poslije rekoh: ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu S.[ovjetske] U.[nije] kao faktora svjetske revolucije…“.

Cesarec je svjestan da je situacija zbunjujuća („godinama si mrzio jedno, iznenada ispada drukčije“), ali je za nj, kao za svakoga pravoga komunista, važan samo SSSR i svjetska komunistička revolucija. Zato on u svoj dnevnik zapisuje svoj životni credo koji se apsolutno podudara sa stajalištem Kominterne: „…ne sudjelujem u imper.[ijalističkom] ratu nego radim na proširenju rev.[olucije] svjet.[ske]“.

Slijedom toga ni podjela Poljske između Trećeg Reicha i SSSR-a za Cesarca nije imperijalistički čin. Naprotiv, on 2. rujna 1939., dan nakon njemačkog napada na Poljsku, sluteći da postoji njemačko-sovjetski sporazum o diobi te zemlje, u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju rev.[olucije] u Evropu“. I kad je petnaestak dana kasnije došlo do sovjetskog napada na Poljsku, a onda i do diobe te zemlje, Cesarec slavodobitno zaključuje kako je SSSR „s time (…) pročistio teren za ranije ili kasnije rev.[olucionarno] prodiranje“, jer: „politika S[ovjetske] U[nije] je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako S[ovjetska] U[nija] i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“.

Toliko o „antifašizmu“ jugoslavenskih komunista koji danas ne služi ni za što drugo nego za zagrobni život komunističkog mentalnog sklopa i jugoslavenstva, ali i za daljnje zgrtanje novca koji su potrebni za borbu protiv izmišljenih fašista. Antifašizam d. o. o.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...