Dr. Ivo Pilar, otac hrvatske politike, s pravom je, radi povijesnih iskustava, Srbiju smatrao najvažnijim čimbenikom u neposrednom hrvatskom okruženju. Možda i bolje od svih drugi autora spoznao je osvajačku prirodu Srpske pravoslavne crkve, o kojoj je zapisao: „Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“.

Bit velikosrpstva Pilar vidi u sljedećem: „Prava je srž problema južnih Slavena činjenica, da bizantska državna i vjerska misao želi osvojiti cieli Balkan, tu staru domenu Bizanta. Pravo obstanka na Balkanu imadu samo bizantski vjernici i oni narodi, koji su grkoiztočne vjere. Sve ostalo treba izkorieniti silom ili lukavošću“. Velikosrpstvu je tako prema Pilaru cilj osvojiti Hrvatsku i Bugarsku. U tom projektu važna je uloga Srpske pravoslavne crkve (SPC), a prvotni je cilj za srpstvo osvojiti plodnu južnu Ugarsku i Slavoniju. U ostvarivanju tih ciljeva, ističe Pilar, Srbi surađuju s Talijanima i Mađarima.

Mnoge današnje Srbe Pilar je smatrao potomocima Vlaha, od kojih je samo dio prešao na katoličanstvo, a veći dio na pravoslavlje: „Na katoličku vjeru prieđoše samo oni Vlasi, koji stanovahu neposredno na podruju katoličke svoje gospode. Oni pako, koji bijahu naseljeni na području Bosne i Hercegovine ostadoše u pravoslavnoj Crkvi, ukoliko ne prihvatiše bogumilstvo. To se zbilo poradi toga, što se kod njih po predaji sačuvalo pravoslavlje i što su stalno nadolazili pravoslavni Vlasi zbog zemljištne sveze sa Srbijom. Moramo, dakle smatrati, ostavivši sasvim po strani autohtone Vlahe, da je i od onih Vlaha, koji su kasnije s Turcima nadošli u hrvatske krajeve, samo manji dio prigrlio katoličku vjeru, dok je veći dio, budući pravoslavan, pripao Srbima, te su tako Vlasi mogli postati jezgrom, oko koje se u Bosni stvorilo pravoslavno pučanstvo. Time se broj Srba povećao samim pravoslavnim Vlasima, koji su živjeli na hrvatskom podruju, odnosno, koji su na tom području nastali. Posljedica pak toga bijaše, da su Srbi priljubili mnogo više vlaške krvi, a pošto ti Vlasi kao Romani bijahu tamnog kompleksa, ima u Srba mnogo više tamnih tipova nego u Hrvata. Jedno dakle možemo ustanoviti: spasenje svoje narodnosti i mnogostruko povećanje broja svog pučanstva absorbiranjem Vlaha zahvaljuje Srbstvo uglavnom, skoro bih rekao izključivo, svojoj narodnoj Crkvi. Iz tog poviestnog razvoja nastala je  i pojava, da nečija pripadnost srbsko-pravoslavnoj Crkvi znači ujedno i nacionaliziranje u Srbina. Ta je činjenica od velike važnosti, i to tim više, što i stoljećima stalno djeluje na čitavom jugu“.

Konačno opredjeljenje Srba za pravoslavlje odnosno stapanje države i Crkve Pilar smješta u razdoblje dinastije Nemanjića: „Upravo za vladavine Nemanjića odluči se Srbstvo konačno u korist anatolskog kršćanstva; upravo za vladavine ove narodne kuće, srasla je država i Crkva, vjera i narod kod Srba tako čudesno, da je to za svakog zapadnjaka gotovo nepojmljivo. Ne bijaše narod samo odan bizantskom pravoslavlju zbog tradicije i odgoja, on bje odatle dobio i pokrštenje, prvi kršćanski nauk, pa i pismo i prvu narodnu književnost. Dinastija kao takova opredielila se  izričito za iztočnu Crkvu, te započela prema katolicizmu onu politiku, koju je kasnije Srbstvo tako često i uspješno vodilo. Ona se približi katolicizmu i nastoji kod njega pobuditi što više nada i očekivanja. Sad nastoji Srbstvo susretljivost, koja je  posljedica tih očekivanja, izkoristiti što se više može, te se onda u odlučnom trenutku povuče na stranu ili čak i neprijateljski izstupi protiv katolicizma. Tako se Stjepan Prvovjenčani približio papinstvu, da stekne protutežu Bizantu. Za uzdarje dobi on od Rima krunu i kraljevski naslov. (…) Čim bijaše ta prednost stečena, otuđe se Srbi od pape i započnu provoditi onu politiku, koja je u vrieme Stjepana Dušana Silnoga dovela do okrutnog progona katolika“.

Analizirajući pravoslavlje Pilar je u Južnoslavenskom pitanju  još zapisao: „Pravoslavni laik mrzi svakog inovjerca kao pravoslavac, jer je to baš bitno u pravoslavlju. On ne podnosi zajedničko stanovanje s inovjercima. Zato nagonski nastoji da inovjerce drži daleko od sebe. Tamo, gdje su uslied poviestnog razvoja primorali stanovati zajedno s inovjercima, pravoslavni se odjeljuju od ostalih vjera u posebnoj gradskoj četvrti (srbske četvrti u Bosni). Jao inovjercu, kad zapadne u pravoslavnu četvrt, iztjerat će ga najodabranijim sredstvima ljudske zlobe. U to poglavlje spada nestajanje bez traga katolika u nekim dielovima Balkana, u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni, u sjevernoj Srbiji, te poimence u Mačvi, gdje još pred dva do tri stoljeća bijaše mnogo katolika (ostatci nekadašnjih Hrvata), a zatim i napadno brzo nestajanje muslimana u pravoslavnim balkanskim zemljama. Pravoslavni elementi, što ih austrijske vojnike vlasti naseliše u Hrvatskoj i Slavoniji počevši od 16. stoljeća uspješe god. 1632. da im je car Ferdinand podario svu zemlju između Save i Drave, te stadoše mnoge katolike tjerati sa svojih zemalja, a mnoge i prisiliše da prieđu na pravoslavlje! Danilo Petrović, vladika crnogorski, naredi god. 1702. svim svojim podanicima, da svi inovjerci treba da u određenom roku prieđu na pravoslavlje ili da se izsele iz zemlje. Tko se nije pokorio, bio je napadnut i ubijen. Ovako završiše islamizirani bogumili nekadašnje Crvene Hrvatske. Ali takav duh ne vladaše samo u Crnoj Gori. U doba ustanka vlaških (rumunjskih) seljaka u Erdelju u studenom god. 1784. bijahu plemići na ulici, u kućama, pa i u crkvama nemilice ubijani ili prisiljavani da prime vlašku (pravoslavnu) vjeru.

I dalje: „Mnogi su već u družtvenom životu slavenskog Juga zapazili tu nesklonost Srba, da žive zajedno s inovjercima. Svi činovnici bosanske zemaljske vlade znadu, da su Srbi  u Bosni i Hercegovini sustavno kupovali zemljišta od muslimana i katolika. Pri tome  donašahu srbske novine u Bosni stalnu rubriku: ‘Srbine, ne prodavaj svoje zemlje!’. Sudovi u Sandžaku imadu sad pune ruke posla s muslimanima, koji traže, da im se vrate njihova zemljišta. Nakon balkanskih ratova ‘izvlastiše’ srbski činovnici i častnici te kuće i zemljišta, a kod plaćanja odštete nastadoše obično neke potežkoće, pa je Turčin obično znao ostati i bez kuće i bez novca, te sad traži ili jedno ili drugo. Na početku rata kažu, da u Boci Kotorskoj bijaše odkriven razgranjen pokret vođen iz Crne Gore, koji si bijaše stavio u zadatak, da kupuje zemlju od katolika. O,  iztrazi, koja se bijaše vodila god. 1914. i 1915., nisam nažalost zbog ratnih prilika  mogao ništa doznati. Kad Srbi ujesen god. 1914. provališe u Bosnu, od pravoslavnog pučanstva na granici priključe im se gotovo svi do posljednjega. Mogu nam za dokaz  poslužiti službeni spisi, iz kojih proizlazi, da su to učinili, da bi iz Bosne zajednički  iztjerali Švabe, Šokce (katolike) i Turke. Sve su to družtvene pojave ukorienjene isključivo u vjerskom osjećanju pravoslavnog naroda, kojima se izvor nalazi u starom bizantinskom idealu o jednoj vjeri u državi. Sasvim nesviestno bori se pravoslavni čovjek za ostvarenje tog ideala, a pokretna sila je mržnja na inovjerca i odvratnost od njega. Osobito je snažan oblik, kojim pravoslavni čovjek mrzi katolicizam, katolike i sve što je katoličko. Ta mržnja poznata je svim poznavaocima poviesti jugoiztočne Europe“.

Stotinjak godina kasnije Pilarove opservacije i dalje su jednako snažne kao i u vremenu njihova nastanka. I dalje SPC je lučonoša velikosrpske ideologije, a Pilar nam može biti jako koristan u studiju te patološke ideje.