Mi koji živimo u Hrvatskoj, a rođeni smo barem koju godinu prije raspada Jugoslavije jako smo dobro upoznati s time što znači rat i koje su njegove tragične posljedice i po ljudske živote i po uništavanje godinama građene infrastrukture. Posebno se to odnosi na krajeve koji su bili pod okupacijom velikosrspkog agresora.

Tko god je iskusio rat dosta mu ga je do kraja života.

Prosječnom čovjeku na (sjevero)zapadu Europe rat je potpuni misterij do te mjere da nojevski odbija o tome uopće razmišljati. To je posljedica višedesetljetnog života u društvu blagostanja.

Komocija stvara ljude koji nisu spremni ni na manje žrtve (recimo cijepanje drva), a kamoli na boravak u hladnim rovovima. A ne bi trebalo biti tako kada bi postojala povijesna svijest.

Na žalost, povijest Europe je prošlost ratova. Kratka su bila razdoblja mira, kao od 1945. do do 2014./2022. (i to ne za sve, sjetimo se velikosrpske agresije) ili ranije od Bečkog Kongresa do 1848. odnosno – u manjem opsegu – od Berlinskog kongresa do početka Prvoga svjetskog rata.

Rat je zapravo konstanta međunarodnih odnosa.

To što su mnogi nakon pada Berlinskog zida mislili da je došao „kraj povijesti“ i ratovanja ne mijenja na činjenici da smo se posljednjih godina vratila u surovi realizam: sukobi velikih sila, anarhična međunarodna struktura, ratovi, borba za moć i resurse, interesne sfere, naoružavanje.

Ne treba se pretvoriti u dežurne katastrofičare, no živimo u vrlo opasnim vremenima (što svi podsvjesno osjećamo) tektonskih lomova geopolitičke scene, ali i probijanja do jučer pridržavanih barijera. Stari poredak umire, a novi se još nije rodio. U studijama međunarodne sigurnosti ovakva se razdoblja smatraju najopasnijim jer su povijesno obično završavala u kaosu i ratovima.

Na žalost, današnja vremena karakterizira nedostatak istinskih državnika, izostanak spremnosti na bilo kakve kompromise, ali i manjak politike zdravog razuma.

Bog – kojega smo protjerali iz javnoga života – neka nam svima bude na pomoći.