U Ligi prvaka, Europskoj ligi ili FA kupu nema utakmica za treće mjesto, a od 1980. UEFA je odlučila da se neće igrati utakmica za treće mjesto na Europskim prvenstvima. Ipak, Svjetsko prvenstvo je odlučilo zadržati tradiciju utakmice za treće mjesto, i to s pravom.

Vjerujem da danas nema osobe u Hrvatskoj koja nije čula za pobjedu Hrvatske nad Marokom u subotu, pri čemu je naša reprezentacija osvojila drugu brončanu medalju nakon, sada već davnog, trijumfa protiv Nizozemske na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

Ali koja je svrha utakmice za treće mjesto? To je utakmica koju nitko ne želi igrati i malo tko se može sjetiti pobjednika, zar ne? I otkad je nogometu uopće stalo do brončanih medalja? Na takve retoričke upite, pitao bih svakog tko to tvrdi sljedeće: Tko se uopće sjeća finalista Svjetskih prvenstava? Mnogi će reći da se pamte samo pobjednici.

Ali to su sve krajnje neobranjive teze, jer navijači zemalja koju se osvojile brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu itekako se sjećaju slavlja koja bi uslijedila po povratku nogometaša u zemlju. Sjetimo se Turske i famoznog trećeg mjesta sada već davne 2002., a izbornik Dalić je nakon osvajanja medalje rekao kako je ova brončana medalja zlatnog sjaja.

I marokanski izbornik se osvrnuo biranim riječima na uspjeh Hrvatske: „Kada je Jose Mourinho bio u Manchester Unitedu, govorio je da pobjeda predstavlja DNK same momčadi. Zato europske momčadi neprestano pobjeđuju. Pogledajte Hrvatsku. I dalje to rade jer imaju iskustva. To je ono što želimo, ali taj DNK gradite postupno“.

Postoje brojni razlozi zašto je 63. utakmica Svjetskog prvenstva 2022. bila vrijedna igranja, pa prisjetimo se samo legendarnog gola Oršića. Ako i dalje ima “stručnjaka“, kao pojedinih novinara u Hrvatskoj, koji tvrde da Svjetsko prvenstvo u nogometu ne bi trebalo imati utakmicu za treće mjesto, onda bi trebali početi pratiti športove koji nemaju utakmice za treće mjesto. Što bi moglo biti nezgodno, jer skoro sve športske manifestacije imaju utakmice za treće mjesto.

Uz paradoksalno histerične ideje pojedinih “športskih stručnjaka“, neočekivano me “iznenadio“ članak na portalu Index.hr pod naslovom Nikog (osim nas i Maroka) nije briga za ovu utakmicu (članak možete pročitati ovdje). Kao da se tako nešto nije moglo reći za prošlo Svjetsko prvenstvo u Rusiji, kada su utakmicu za treće mjesto igrali Engleska i Belgija. Nikoga nije bilo briga tada za rezultat? Ne bih se složio, ali je paradoksalno kako je portal Index.hr kao relevantan izvor za svoje tvrdnje naveo britanski BBC, tvrdeći da britanski mediji veću pozornost posvećuje utakmice između Francuske i Argentine. I zbog toga utakmica Hrvatske nije bitna? Izgleda da nije bitno kakav članak novinar objavi, nego samo da ima što više klikova, što uostalom pokazuje “dosljednost” hrvatskih novinara.

U Hrvatskoj, za razliku od narativnih stavova desnih kvaziintelektualaca, kod političke ljevice uistinu postoji nužda da se ne može priznati veliki športski uspjeh koji je naša momčad ostvarila u Katru. Nego se ide po mišljenja u Beograd ili Sarajevo, da čujemo što “športski stručnjaci” s ulica imaju reći o nastupu Hrvatske. Kod dijela hrvatske mainstream ljevice postoji potreba za odobrenjem “bratskih republika” kako bi mogli reći da podržavaju Hrvatsku. Također, postoji potreba za relativiziranjem bilo kojeg uspjeha u športu, što pokazuje, da parafraziram filozofa Lukácsa, nedostatak razvoja „nacionalne svijesti“, jer klasnu svijest su određeni novinari, ili bolje rečeno žurnalisti davno odabrali.

Nedostatak domoljublja je nešto što Hrvatsku odvaja od Zapada, i stavlja je u još neravnopravniji položaj s velikim europskim narodima. Nadam se da će uskoro doći vrijeme u kojem će hrvatski ljevičari mahati hrvatskim zastavama, a da pri tome ne razmišljaju o nekoj davno propaloj državi ili da im se lica izobličuju. Možda bi mogli naučiti nešto od francuskih ljevičara, kada već tako često novinari mainstream medija govore da trebamo nasljedovati Zapad, ali za to je potrebno znati da postoji drugačija, tj. nacionalna ljevica u svijetu.