Autor teksta je etiketiran kao homoseksualac u dobi od sedam godina. Odupirao se ovom etiketiranju dokle god je mogao, ali je na kraju popustio. Živio je homoseksualnim načinom života više od petnaest godina i počeo je intenzivno koristiti droge i alkohol kako bi umrtvio bol življenja tog identiteta. Kako se bližio kraju svojih 30-ih, shvatio je prazninu i bol svog života i polako se vratio Kristu, a potom i Njegovoj Crkvi. Pridružio se organizaciji Courage, te je uz pomoć terapije, Crkve, svojih prijatelja i obitelji, ponovno otkrio svoj pravi identitet i sada ga otvoreno živi u nadi da će druge voditi do slobode da žive svoj pravi identitet, kao što ga on živi.
Jutros sam meditirao o Isusu koji je bio doveden pred Pilata i vjerske vođe optužen za stvari koje nije učinio i da je netko tko nije. Zamolio sam Ga da mi pomogne osjetiti ono što je On osjećao dok je Njegovo Srce nailazilo na tamu; dok su Ga svi oni koje je došao osloboditi i oni koje je privukao k sebi napustili.
Kada sam za vrijeme meditacije počeo ulaziti u ovaj događaj i zamišljati Njegovu bol, počeo sam razmišljati o riječi “homoseksualci“ koju je upotrijebio naš Sveti Otac Franjo i bol koju mi je to nanijelo. Ne uspoređujem svoju bol s boli našeg Gospodina, ali barem se mogu staviti u Njegovu kožu kada je u pitanju osjećaj da me napuštaju oni s kojima bih se trebao osjećati najbliže i od kojih imam najveću potporu.
Kad sam se vratio u Katoličku crkvu prije gotovo deset godina, nakon što sam napustio homoseksualni način života, koji sam dobrovoljno živio veći dio svog života, pronašao sam veliku utjehu u crkvenom jeziku koji je podsjetio mene i druge koji su živjeli homoseksualni ili lezbijski identitet da nas ne određuju naše želje i osjećaji, već naš Otac, koji nas je krštenjem posvojio i koji nas naziva svojom djecom.
Ova istina puna ljubavi dovela me do uvida u korijene mojih privlačnosti. To mi je pomoglo da shvatim kao nešto što me, kada se pravilno promatra, ne stavlja u kutiju niti ograničava na bilo koji način. Istina da sam dijete Božje oslobodila me i omogućila mi da slijedim veliku svetost na koju nas Isus sve poziva. Ubrzo nakon ove spoznaje, počeo sam posjećivati sastanke organizacije Courage i povratio sam svoj pravi identitet. (Hrabrost je naziv organizacije u Katoličkoj crkvi za osobe koje doživljavaju istospolnu privlačnost, ali nastoje slijediti nauk Crkve.)
Živjeti identitet sina Božjeg je izazovno, ali izazov obično dolazi od svijeta i onih u njemu koji se još nisu oslobodili mentalnog sklopa želje identiteta jednakosti. Tako je bilo kad sam se prvi put vratio, ali sam brzo shvatio da se ovo svjetovno razmišljanje infiltriralo u Crkvu koja me dovela do slobode.
Prvo sam to čuo od nekih (katoličkih) laika: „Tko je ta skupina muškaraca u celibatu da nam govore išta o našoj spolnosti?“, a onda sam to čuo od jednog redovnika: „Crkva bi trebala promijeniti svoj nauk“. Homoseksualcima bi trebalo dopustiti da se vjenčaju”. Zatim sam to čuo od svećenika: „Homoseksualnost je način na koji je Bog stvorio dio ljudske rase“. Zatim od biskupa: „Homoseksualci imaju pravo na crkveni blagoslov“. A sada to čujem od pape Franje: „Biti homoseksualac nije zločin… Bog nas voli takve kakvi jesmo“. Ove su riječi velika tama za svjetlo koje mi je dano u Crkvi – koja me sada, u svojoj lažnoj suosjećajnosti, nastoji vratiti u isti zatvor iz kojeg me je prije pomogla osloboditi.
Problem s ovim izjavama pape Franje, redovnika ili klerika, i laika je spominjanje ljudi kao „homoseksualaca“. Korištenjem ovih riječi oduzimate drugima slobodu koju je meni dao jezik organizacije Courage. Ta organizacija nas uči da nas takvo obraćanje ili razmišljanje o sebi umanjuje. Uzima jedan aspekt nas i čini ga našim identitetom.
A to čine s dijelom nas, našom spolnošću, na koju lako utječu mnogi čimbenici, poput traume iz ranog djetinjstva, uključujući izloženost neprimjerenom sadržaju u vrlo ranoj dobi i poteškoće u odnosima s vršnjacima i članovima obitelji. U svom nastojanju da donesu slobodu onima od nas koji se identificiraju ili smo identificirani na ovaj način, oni jačaju neku vrstu ropstva.
Vidjeti nas drugi ili vidjeti sebe kao bilo što osim sinova i kćeri Božjih znači imati okov stavljen na nogu s pričvršćenim utegom. Težina ovog identiteta sprječava nas da napredujemo i rastemo u našem odnosu s Kristom i njegovom Crkvom. Ostavlja nas u ponašanju koje zamračuje naš intelekt i sprječava nas od milosti kojom Isus želi obasuti svakoga od nas, svoju braću i sestre. Oni koji bi nam trebali pomoći da se oslobodimo, u svojoj pogrešnoj suosjećajnosti, sprječavaju nas od slobode koja se nalazi u jedinom identitetu koji je važan i istinit. Taj najvažniji identitet je da smo sinovi i kćeri Božje.
Ovo otvoreno pismo pišem redovnicima, svećenicima, biskupima i, što je najvažnije, našem Svetom Ocu jer patim zbog njihovih riječi i djela. Osjećam se napušteno i ostavljeno od onih kojima bih se trebala osjećati najbliže; oni koji bi me trebali okruživati svojom podrškom dok me svijet oko mene optužuje za samomržnju i pokušava od mene napraviti nekoga tko nisam.
Trebam ljubav i podršku onih koji su pozvani biti najbliži Kristu i koji bi trebali voditi Njegove ovce na zelene pašnjake gdje se možemo hraniti i cvjetati. Umjesto toga, mene i moju braću i sestre koji doživljavaju istospolnu privlačnost Crkva hrani “utješnim” otrovom svijeta.
Kao što je papa Benedikt XVI. jednom rekao: „Svijet ti nudi utjehu. Ali ti nisi stvoren za utjehu. Stvoren si za veličanstvenost“. Molimo papu Franju da nam pomogne, govoreći istinu koju svi trebamo čuti u ljubavi.
Garret D. Johnson