Srijeda, 12. lipnja 2024.

GLUPOST SE NE UMARA: Dubrovnik kao srpski grad u pomračenim glavama beogradske čaršije

„Dubrovnik je po jeziku uvek bio srpski“, stajalo je kao udarna vijest na naslovnici beogradskog dnevnika Politika u nedjelju 13. kolovoza.

U odnosnom članku tvrdi se da „sukob oko pripadnosti dubrovačkih pisaca i književnosti između Srba i Hrvata postoji odavno. Te nesuglasice su nepomirljive“. Za „Politiku“ se oglasio Slavko Petaković, redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, predstavljen kao stručnjak čija je specijalnost dubrovačka književnost, i prema kojemu je Dubrovnik „možda, i najveća riznica građe za proučavanje povijesti srednjovjekovne Srbije“.

Petaković se u intervjuu pozvao na filologa Milana Rešetara koji je tvrdio kako je „Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski“. Stručnjak Petaković pritom, dakako, ne spominje da je Dubrovčanin Rešetar bio jugoslavenski unitarist koji je smatrao da su Hrvati i Srbi jedan narod s jednim jezikom. Za Petakovića je Marin Držić Srbin, a svima koji smatraju da je Dubrovnik u prošlosti bio hrvatski grad u kojemu se govorio hrvatski jezik, smatra ovaj velikosrpski filolog, treba odgovoriti mudrim osmišljavanjem i ustrajnom provedbom nacionalne kulturne strategije što podrazumijeva „sistematizaciju književno-povijesnog iskustva iz proteklih stoljeća i njegovanje književne istorije kao izredno važne filološke discipline“.

Kao kvaziargument Petaković spominje staru Vukovu tezu o tome da su štokavci isključivo Srbi.

Velikosrpska ideologija je kao i glupost – nikada se ne umara.

Plodovi velikosrpske ideologije

Za početak treba apostrofirati da je novoštokavština uvedena u hrvatski jezik nekoliko desetljeća ranije nego u srpski. Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.) i njezina primjena u Danici (1835.) prethode primjeni Vukove reforme i njezinu manifestu Rat za srpski jezik i pravopis (1847.) Đure Daničića.

Srbijanski književni povjesničar Jovan Skerlić nije imao dvojbe da „dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom”.

Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića – pita se Mirko Tomasović u knjizi „Raspre i rasprave“ – kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti dvojni pisci“, zaključuje Tomasović.

Tomasović podsjeća kako se uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja tek sredinom XIX. stoljeća, kao neposredan refleks Garašaninova političkog manifesta Načertanije, s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima. „Ministar u njegovoj vladi (Garašaninovoj, nap. D.D.), Stojan Novaković, napisao je Istoriju srpske književnosti (Beograd, 1866. i 1867.), a čini se da je od te knjige započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike, monografije, hrestomatije, antologije, čitanke, s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas“.

Uzgred, koga detaljnije zanima problematika srbijanskog prisvajanja Dubrovnika i njegove književne baštine – iza čega stoji srpsko književno siromaštvo, tj. kompleks što je Srbiju gotovo potpuno zaobišao humanizam, renesansa i barok -, može se o tome detaljnije informirati u knjizi dr. Trpimira Macana Povijesni prijepori, koja je 1992. izdana u nakladi Matice hrvatske Dubrovnik.

Srbijansko prisvajanje dubrovačke književnosti predstavlja vrlo jasan refleks jačanja velikosrpske ideologije od sredine 19. st. Ono je odraz teških kompleksa (zbog osmanlijske okupacije Srbiju zaobilaze kulturna kretanja onoga doba), ali geopolitičkih planova koji i dalje žive u pomračenim glavama beogradske čaršije.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...