Petak, 19. travnja 2024.

Danas je Svjetski dan osoba s Downovim sindromom – o njima posebno skrbi udruga „Arka Korablja“

Svjetski dan osoba s Downovim sindromom obilježava se svake godine 21. ožujka, na prvi dan proljeća, čime se želi ukazati na jedinstvenost tog sindroma, genetskog poremećaja uzrokovanog trisomijom 21. kromosoma. Prvi put je ovaj dan proslavljen u Singapuru 2006. godine, a mnoge zemlje širom svijeta pridružile su se ovoj proslavi kroz razne događaje i aktivnosti, među njima je i Hrvatska.

U našoj domovini se napose udruga „Arka Korablja – L’Arche Zagreb“, koja više od desetljeća djeluje u zagrebačkoj Dubravi, bavi osobama s Downovim sindromom, koji su neizostavni dio Arkine obitelji. Vjerujući u jedinstvenu vrijednost svake osobe, žele omogućiti otkrivanje darova osoba s intelektualnim teškoćama kroz njegovanje uzajamnih odnosa. Upravo su uzajamni odnosi te povjerenje u Boga u srcu života ove zajednice.

Kako bi Vam približili koliko osobe s Downovim sindromom mogu promijeniti nečiji život, donosimo Vam u nastavku teksta priču člana udruge „Arka Korablja“, Mateja Lovrića:

„Prije tri godine pročitao sam status jednog mladića na ovoj društvenoj mreži: Kako jedna majka može uopće imati želju roditi ‘robu s greškom’…

Bio je gorljivi zagovornik pobačaja. Posebice osoba rođenih sa sindromom Down.

Upoznao sam ga slučajno. Iako smo živjeli život različitih uvjerenja, u njemu se uvijek krilo nešto posebno. Postojalo je u njegovu srcu nešto lijepo. Dublje.

Jednom prilikom, sreli smo se slučajno u centru grada. Zastali smo i popričali o njegovu životu. Činio se potišten. Izgubio je posao, a djevojka s kojom se zaručio odlučila ga je napustiti.

Tada mi je nelagodnim glasom rekao: ‘Matej, a kako si ti? Pitao bih te za tvoj posao, ali ti dobro znaš što ja mislim o takvim ljudima’. Bilo je nešto posebno u toj njegovoj djetinjoj iskrenosti.

‘Znaš, to je vjerojatno zadnje mjesto na koje bi ti poželio doći, ali ako ikada osjetiš potrebu, vrata Arke uvijek su ti otvorena. Mislim da bi bio veliki dar za moje prijatelje’.

Mjesec dana nakon tog našeg susreta, dobio sam poruku koju nisam nikada očekivao: ‘Matej, kada si ono rekao da imate susret zajednice? Volio bih doći, naravno, ako sam još uvijek dobrodošao’.

Bio je to susret prepun radosti i smijeha. Činilo se kao da mu ništa nije bilo jasno. Izgledao je kao da bi se smijao i on, ali kada bi to i učinio, iznevjerio bi sve što je nosio u sebi.

Tada je došlo vrijeme za molitvu, a ja sam mu rekao, ako ne želi ostati na tom dijelu, neka bude slobodan otići.

Odlučio je ostati, a pored njega su sjeli Zdravko i Nenad. Dvije osobe sa sindromom Down.

Mnogi su molili srcem, a onda je došao red na Zdravka.

‘Gospodine, hvala ti danas za našeg novog prijatelja. Hvala ti jer si ga Ti želio. Hvala Ti što si ga stvorio sa srcem od djeteta. Molim te za njegov posao i da bude sretan. Amen’.

Suze koje sam te večeri vidio na licu jednog mladića bile su jedan od najdragocjenijih trenutaka mog života. Tri godine od onog njegovog statusa….

Tri godine kasnije, pišem ove riječi – uz njegovo dopuštenje.

Sreli smo se ponovno. Susreo sam njegovo srce. Susreo sam drugog čovjeka. Čovjeka koji uživa u svom novom poslu. Čovjeka koji je pronašao ljubav svog života. Ima krasnu suprugu.

A on… Koliko je samo izgledao sretan. Kako je samo bio ponosan. Gledao sam u njega i malenog sina kojeg je nosio na vratu. Gledao sam u njih dvojicu čak i kad su odlazili od mene. Nosio je na vratu ono što mu je cijelo vrijeme bilo duboko u srcu. Dječak je dobio ime Emanuel (Bog s nama). Bio je poseban.

Uistinu. Rodio se s jednim posebnim sindromom. Sindromom Down“.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...