Nedavno izvješće konzultantske kuće PwC (PricewaterhouseCoopers) pokazalo je da se među 25 najvećih svjetskih kompanija po tržišnoj vrijednosti ne nalazi nijedna iz Europe. Takav podatak jasno pokazuje razmjere promjene globalnih odnosa: kontinent koji je stoljećima bio središte industrijskog, znanstvenog i kulturnog napretka danas više ne uspijeva stvoriti nijednu tvrtku sposobnu za ravnopravan natjecateljski nastup s američkim ili azijskim divovima.
Na samom vrhu liste nalaze se američki tehnološki giganti – Apple, Microsoft, Nvidia, Amazon, Alphabet i Meta – dok među azijskim predvodnicima istupaju Saudi Aramco, TSMC i Tencent. Najviše rangirana europska kompanija, francuski luksuzni konglomerat LVMH, tek je na 29. mjestu. Takva činjenica govori o simboličnom i stvarnom slabljenju europske gospodarske snage.
Na slične trendove upozoravali su i pojedini europski čelnici. Jean-Claude Juncker, tadašnji predsjednik Europske komisije, još je 2019. godine rekao kako će uloga Europske unije u svijetu s vremenom biti sve manja, uz napomenu da će Unija i gospodarski oslabjeti. Francuski predsjednik Emmanuel Macronu novije vrijeme govori o „kraju zapadne premoći“, ističući pomicanje globalnog težišta prema Aziji i drugim regijama.
Međutim, unatoč tim upozorenjima, europska politička elita uporno izbjegava suočiti se s istinskim uzrocima europske slabosti. Kriza nije samo ekonomska, već i duboko duhovna i vrijednosna. Umjesto da preispita smjer u kojem je društvo krenulo, Unija se sve više bavi ideološkim projektima koji nemaju dodira sa stvarnim životom građana. Europski prostor pretvorio se u poligon za nametanje protuzdravorazumskih ideologija – od rodnih politika do radikalnog ekološkog aktivizma – dok se istodobno zanemaruju pitanja industrijske konkurentnosti, inovacija i tržišne učinkovitosti.
Gospodarski model Europske unije postao je prespor i preopterećen propisima. Previsoki porezi, visoki troškovi energije i manjak ulaganja u istraživanje i razvoj guše svaku ozbiljnu poduzetničku inicijativu. Umjesto da potiču stvaranje i proizvodnju, europske institucije sve više guše gospodarstvo administrativnim ograničenjima i ideološkim kampanjama.
Slabljenje ekonomije nužno se odražava i na političku težinu kontinenta. Europa više ne diktira svjetske trendove, nego reagira na poteze drugih. Ovisna je o američkoj sigurnosnoj zaštiti, o energentima koji dolaze izvana i o tehnologijama koje proizvode drugi. U digitalnom prostoru, nekoć području velikih europskih inovacija, danas ne uspijeva oblikovati globalne standarde.
Uz to, kontinent prolazi kroz duboku demografsku krizu. Broj stanovnika kontinuirano opada, prosječna dob stanovništva raste, a radna snaga se smanjuje. Nedostatak mladih i obrazovanih ljudi izravno ograničava mogućnost stvaranja novih tehnologija i održavanja konkurentnosti. Društvo koje ne vjeruje u vlastitu budućnost ne rađa djecu, a populacijske praznine pokušavaju se nadomjestiti masovnim migracijama, što pak stvara nove društvene napetosti.
Europa tako istodobno slabi na svim razinama – gospodarskoj, političkoj, demografskoj i kulturnoj. Riječ je o procesu koji traje desetljećima i koji pokazuje da se kontinent udaljio od vlastitih temelja. Umjesto kulture rada, stvaranja i samopouzdanja, prevladava mentalitet birokratske kontrole i ideološke zadojenosti. Ako se taj smjer ne promijeni, Europa će nastaviti gubiti važnost – ne zato što ju drugi nadjačavaju, nego zato što se sama odrekla onoga što ju je nekoć činilo velikom.
