Nedavni tekst Deutsche Wellea, koji se osvrće na uspjeh filma Svadba, ponovno je aktualizirao tezu o tzv. „jugosferi“. U članku se tvrdi da Jugoslavija kao država više ne postoji, ali da zajednički kulturni prostor i dalje živi. Kao argument navodi se činjenica da publika u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i drugim državama bivše Jugoslavije razumije isti humor, kulturne reference i jezik.

Takva interpretacija već se deseteljćima papagajski onavlja se u dijelu zapadnih medija i regionalnih kulturnih krugova. Ono što se prikazuje kao spontana kulturna povezanost zapravo je ideološki konstrukt koji ima jasnu svrhu – relativizirati posebnost hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta.

Jugoslavija se raspala dvaput, i to u krvavim sukobima. Ta činjenica jasno pokazuje da nije bila stabilna zajednica ravnopravnih naroda, nego politički projekt opterećen dubokim proturječjima i hegemonijskim ambicijama. Pokušaji da se danas kroz pojam „jugosfere“ ponovno uspostavi ideja jedinstvenog prostora zapravo predstavljaju pokušaj rehabilitacije propalog geopolitičkog projekta, ali u pseudokulturnom obliku.

Film i popularna kultura pritom imaju važnu ulogu. U mnogim regionalnim produkcijama pojavljuju se slični narativni obrasci: srpski likovi prikazuju se kao spontani i simpatični, dok su Hrvati često predstavljeni kao rigidni, zatvoreni ili opterećeni nacionalizmom. Često se pojavljuje i motiv u kojem srpski likovi ulaze u brak s Hrvaticama, dok je obrnuta situacija nemoguća.

 Takvi prikazi šalju implicitnu poruku da hrvatski identitet treba „normalizaciju“ kroz uklapanje u širi regionalni okvir. Nije slučajno ni to što se na javnoj televiziji ovih dana prikazuju filmovi poput Mirotvorca ili Čovjeka koji nije mogao šutjeti, koji se uklapaju u isti interpretativni okvir i narativnu strategiju.

Sličan obrazac vidljiv je i u književnosti. Iako se često govori o „regionalnoj književnoj sceni“, većina hrvatskih autora ne identificira se s takvim konceptom. Ono što se predstavlja kao postjugoslavenski književni prostor često je zapravo zatvoreni krug autora i izdavača sličnog svjetonazora.

Važan element tog projekta je i jezična politika. Zagovornici teze o „zajedničkom jeziku“ pokušavaju relativizirati posebnost hrvatskog standarda. No jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i temeljni element nacionalnog identiteta. Povijest hrvatske kulture obilježena je dugom borbom za jezičnu autonomiju, pa pokušaji njezina osporavanja podsjećaju na stare unitarističke koncepte u novom obliku.

Ideja „jugosfere“ povremeno se pokušava proširiti i na šport, no stvarnost na ovom planu možda i najjasnije demantira sljedbenike propale jugoslavenske paradigme. Hrvatska je kao samostalna država ostvarila iznimne športske uspjehe – od medalja na svjetskim nogometnim prvenstvima do brojnih olimpijskih odličja. Ti rezultati nisu proizvod „regionalnog prostora“, nego rada hrvatskih institucija i športaša.

Hrvatska je danas suverena država s vlastitim kulturnim, jezičnim i političkim identitetom. Stabilni odnosi u regiji mogu se graditi samo na međusobnom poštovanju nacionalne samobitnosti, a ne na pokušajima oživljavanja ideja koje su u prošlosti završile političkim neuspjehom i sukobima.

Uostalom, zašto se Hrvatsku ne tretira kao dio srednjoeuropske regije kojoj je stoljećima pripadala?